Postoje multiplayer igre koje vas žele zabaviti, igre koje vas žele izazvati i one koje vas žele uvjeriti da ste upravo preživjeli pravi rat. Hell Let Loose: Vietnam definitivno pripada ovoj posljednjoj skupini.
Ako ste igrali originalni Hell Let Loose, osnovna formula bit će vam poznata. Stotinu igrača podijeljeno je na dvije strane, a svaka bitka pretvara ogromnu mapu u kaotično bojno polje na kojemu su komunikacija, pozicioniranje i suradnja često važniji od same preciznosti. No ovog puta napuštamo Europu Drugog svjetskog rata i selimo se u džungle Vijetnama.
I upravo je okoliš ono što Hell Let Loose: Vietnam čini toliko drugačijim iskustvom.
Na prvi pogled moglo bi se činiti da je riječ o još jednom velikom online FPS-u koji pokušava konkurirati igrama poput Battlefielda. Međutim, Hell Let Loose: Vietnam ima potpuno drugačiji pristup. Ovdje nema stalnog osjećaja da ste nezaustavljivi vojnik koji trči prema sljedećem cilju i usput ruši pola protivničke ekipe.
Zapravo je često upravo suprotno. Možete provesti nekoliko minuta trčeći kroz džunglu, a zatim poginuti od metka protivnika kojeg niste ni primijetili. I to nije bug. To je dio iskustva.
Jedna od prvih stvari koju ćete naučiti jest da solo igranje jednostavno nije najbolji način za igranje Hell Let Loose: Vietnam. Igra vas gotovo prisiljava na komunikaciju s drugim igračima.
Svaka ekipa ima šest članova, a na njezinom je čelu Squad Leader koji može postavljati spawn točke i koordinirati kretanje svoje grupe. Iznad njega nalazi se Commander koji upravlja većim dijelom operacije te može pozivati različite vrste potpore, uključujući zračne napade i opskrbu. To zvuči komplicirano, ali upravo takva hijerarhija daje bitkama određenu strukturu.
Ako Squad Leader kaže da se neprijatelj približava s lijeve strane, ne biste trebali samo nastaviti trčati prema cilju nadajući se najboljem. Ako Commander traži određenu poziciju, vaš posao nije nužno biti heroj koji će sam osvojiti teritorij, već dio ekipe koja to pokušava napraviti zajedno.
Kada se svi toga drže, Hell Let Loose: Vietnam zna biti nevjerojatan. Kada ne drže… bolje vam je da imate dobaru playlistu na Spotiffyju koja će vas učiniti glavnim likom nekog ratnog filma.
Jedna od zanimljivijih novosti u odnosu na originalni Hell Let Loose jest pokušaj stvaranja veće razlike između sukobljenih strana.
Američka vojska raspolaže helikopterima koji mogu brzo prebacivati vojnike po ogromnim mapama, dok s druge strane NVA ima mogućnost izgradnje mreže podzemnih tunela koji služe kao svojevrsne strateške transportne točke.
To nije razlika koja će potpuno promijeniti način na koji ćete igrati svaku bitku, ali daje objema stranama određene alate kojima mogu prilagoditi svoju strategiju. Ipak, najveća razlika nije u opremi već u prilagodbi okolišu, odnosno džungli.
Vijetnamske mape izgledaju fantastično. Gusta vegetacija, visoka trava, rijeke, sela i planinski predjeli stvaraju bojno polje na kojemu gotovo nikada nemate potpunu kontrolu nad situacijom. Protivnika često nećete vidjeti, nego ćete samo čut pucanj. Možda ćete primijetiti da je nešto proletjelo pored vas. Možda ćete na trenutak vidjeti pokret među lišćem. A možda ćete jednostavno pasti mrtvi.
Hell Let Loose: Vietnam zbog toga stvara nevjerojatnu količinu napetosti. Za razliku od klasičnih multiplayer FPS-ova, ovdje ne možete uvijek računati na jasnu informaciju o tome gdje je protivnik. Čak ni kada pogodite nekoga, igra vam ne daje klasični osjećaj potvrde koji biste očekivali.
Nema velikog, zadovoljavajućeg hitmarkera koji vam govori: da, upravo si ga pogodio. Morate sami procijeniti situaciju, a dosta često ćete pogriješiti. Meni je upravo taj osjećaj neizvjesnosti jedan od najboljih elemenata igre. Svaki grm potencijalno skriva neprijatelja, a svaka otvorena livada može postati smrtonosna zamka.
Problem je što ista stvar koja stvara odličnu atmosferu može stvoriti i neke od najfrustrirajućih trenutaka koje ćete doživjeti u multiplayeru.
Najveća prednost Hell Let Loose: Vietnam istovremeno je i njegov najveći problem. Džungla izgleda odlično i savršeno odgovara atmosferi Vijetnama, ali zbog nje je borba često potpuno nepredvidiva. Na nekim udaljenostima protivnike je nevjerojatno teško uočiti. Umjesto gledanja, počinjete se oslanjati na zvuk. Čujete pucnjavu, helikopter ili eksploziju i pokušavate procijeniti odakle dolazi opasnost.
To stvara odlične trenutke. Problem nastaje kada shvatite da osnovne puške imaju dovoljno snage i preciznosti da ih igrači mogu koristiti gotovo kao snajpere. Iako je broj pravih snajperista ograničen, ponekad se čini kao da je cijelo bojno polje prepuno njih.
Možete se oprezno probijati kroz džunglu, pronaći dobru poziciju i pomisliti da ste konačno sigurni. Nekoliko sekundi kasnije — mrtvi ste. Protivnika niste vidjeli, a on vas je očito vidio savršeno. Još gore, na većim udaljenostima ponekad se dogodi da se vegetacija ne učitava potpuno jednako kao iz vaše perspektive, zbog čega protivnik može biti vidljiviji nego što biste očekivali. Takve situacije poprilično narušavaju osjećaj fer borbe.
Unatoč tome, mape su jedna od najvećih snaga igre. Hell Let Loose: Vietnam koristi ogromna bojna polja koja su osjetno veća od klasičnih mapa kakve ćete pronaći u modernim arkadnim FPS igrama. To ima smisla jer igra želi stvoriti osjećaj stvarne vojne operacije, a ne običnog deathmatcha.
Jedna od zanimljivijih lokacija je Thanh Hóa Bridge, gdje veliki željeznički most preko rijeke stvara kombinaciju napucavanja s jednog kraja mosta na drugi i borbe iz neposredne blizine. U jednom trenutku možete pokušavati pogoditi neprijatelja s velike udaljenosti, a već nekoliko minuta kasnije boriti se doslovno na mostu.
Huế Outskirts donosi potpuno drugačiji ritam. Planine, industrijska područja i visinske razlike omogućuju više prostora za taktičko pozicioniranje. Veličina mapa također daje veću važnost transportnim vozilima. Ako pokušavate prijeći cijelu mapu pješice, vrlo brzo ćete shvatiti zašto je dobra organizacija toliko važna.
Ovdje jednostavno nije dovoljno reći „idemo tamo“. Morate znati kako ćete tamo doći.
Vozila u početku mogu djelovati pomalo nezgrapno i potrebno je određeno vrijeme da se naviknete na njih. Nisu toliko jednostavna za korištenje kao u klasičnim arkadnim shooterima, ali kada ih ekipa pravilno koristi, mogu značajno utjecati na tijek borbe.
Isto vrijedi i za helikoptere. Američka strana dobiva veliku mobilnost zahvaljujući njima, dok NVA koristi tunele kako bi se brzo premještao kroz područje. To stvara zanimljivu asimetriju i tjera vas da razmišljate o kretanju po mapi, a ne samo o sljedećem killu.
Ipak, najbolji primjer onoga što Hell Let Loose: Vietnam želi biti dobio sam u jednoj partiji kada sam igrao Medic.
Squad Leader je stalno davao informacije o neprijateljskim položajima, usmjeravao igrače prema napadima i upozoravao na dolazak protivnika. Kada bi se pojavilo oklopno vozilo, ekipa je dobivala jasne upute što napraviti. U jednom trenutku čak smo dobili upozorenje da protivnik pokušava napasti našu poziciju sa stražnje strane.
Odjednom sve ima smisla. Ne trčite nasumično po mapi. Ne pucate na svaki pokret. Svatko ima svoju ulogu. Takve partije su razlog zbog kojeg Hell Let Loose: Vietnam može biti fantastičan. Ali, nažalost, takve partije nisu česte.
Ako komunikacija nestane, igra se vrlo brzo pretvara u veliki snipe-fest. Igrači se skrivaju, čekaju i pokušavaju pronaći nekoga prije nego što netko pronađe njih. Atmosfera i dalje može biti odlična — helikopteri prolaze iznad vas, čujete eksplozije, rakete i napade napalmom — ali gameplay više nije toliko zanimljiv.
Tu dolazimo do jednog od većih problema. Iako igra izvrsno simulira osjećaj velikog bojišta, sama mehanika pucanja nije toliko dobra koliko bih želio. Kretanje zna biti tromo i nezgrapno, a borbe iz neposredne blizine nemaju onu razinu zadovoljstva koju nude najbolji FPS-ovi.
Razumijem odluku da se izostave klasični hit markeri. To odgovara realističnijem pristupu i tjera vas da pažljivije pratite što se događa. Ali igra bi mogla imati bolju zvučnu ili vizualnu potvrdu kada zaista eliminirate protivnika. Jer kada nekoga pogodite kroz gustu vegetaciju, ponekad jednostavno nemate pojma jeste li ga ubili ili samo natjerali da se sakrije.
A onda nastaje ono neugodno pitanje: „Jesam li ga stvarno pogodio?“
Komunikacija je ključna, ali ona istovremeno otvara vrata jednom od najgorih dijelova online gaminga — drugim igračima.
Imao sam odlične suigrače koji su stvarno pokušavali koordinirati ekipu, ali naravno, bilo je i onih drugih. Od nepotrebnog deranja do klasičnog internetskog vrijeđanja, uključujući stvari koje je najbolje ni ne ponavljati. Jedan je igrač čak odlučio cijeloj ekipi puštati komentare utrke Formule 1. Osobno mi to nije bio preveliki problem jer sam veliki fan sporta, ali znam puno igrača koji bi nakon takvog iskustva prestali igrati.
Možda primjer sa F1 zvuči smiješno, ali zapravo savršeno opisuje problem. Igra traži da komunicirate s ljudima, ali ne može vam garantirati da će ti ljudi biti normalni. Srećom, uvijek ih možete utišati ili blokirati. Isto vrijedi i za dobre igrače koji se stvarno žele koncentrirati i posvetiti ozbiljnom igranju.
Ponata ovog dijela recenzije je jednostavna — ako nemate ekipu za igrati Hell Let Loose: Vietnam mislim da bi vam naslov mogao biti pravi mali pakao. Ovo je naslov koji najbolje funkcionira kada pronađete dobar squad. Tada komunikacija postaje jedan od najboljih elemenata igre. Kada naletite na ekipu koja samo želi raditi kaos, iskustvo se može raspasti u nekoliko minuta. Drugim riječima Hell Let Loose: Vietnam je vrijedan vašeg novca i vremena samo ako imate dobru ekipu za igranje.
Hell Let Loose: Vietnam je jedna od onih igara koje mi je teško jednostavno preporučiti ili otpisati. Nakon nekoliko partija imao sam potpuno različite dojmove. U jednom trenutku igra me potpuno uvukla u atmosferu velikog rata, dok sam nekoliko minuta kasnije gledao u ekran i pitao se zašto me je ponovno ubio netko koga uopće nisam vidio. Ipak, upravo u tome leži njezina posebnost.
Kada se šest igrača u squadu stvarno dogovara, kada Commander zna što radi i kada se cijela vojska počne kretati kao jedna velika cjelina, Hell Let Loose: Vietnam može ponuditi neke od najzanimljivijih multiplayer bitaka koje sam igrao. Tada nije riječ samo o FPS-u. Imate osjećaj da sudjelujete u pravoj vojnoj operaciji.
Problem je što takve partije nisu dovoljno česte. Velike mape, odlična atmosfera i džungla stvaraju odličnu podlogu, ali borbeni sustav nije uvijek dovoljno uglađen da bi sve funkcioniralo kako treba. Tromije kretanje, ne uvijek zadovoljavajuće pucanje i problemi s vidljivošću mogu pretvoriti dobru partiju u frustrirajuće iskustvo.
Tu je i komunikacija, koja je istovremeno najveća prednost i najveća slabost igre. Dobar squad može napraviti ogromnu razliku, dok loša ekipa vrlo brzo uništi cijelo iskustvo. Zbog toga Hell Let Loose: Vietnam nije igra koju bih preporučio svakome. Ako tražite brz, jednostavan i zabavan FPS koji možete pokrenuti na sat vremena nakon posla, postoje puno bolje opcije. Ali ako želite sporiji i ozbiljniji ratni FPS u kojemu je suradnja važnija od killova, vrijedi mu dati priliku.
Samo budite spremni na to da ponekad morate prijeći pola Vijetnama kako biste pronašli protivnika koji će vas ubiti jednim metkom iz grma. I to nakon što ste deset minuta hodali prema cilju.
Trailer
Announcement Trailer
Dev Diary
Gameplay Trailer
Release Date Trailer
Launch Trailer
NOVA DIMENZIJA TEHIX.HR PORTALA
Link za promjenu lozinke šaljemo na email
