Nakon 25 godina iza rešetaka, Dwight Manfredi očekuje povratak na vrh mafijaške hijerarhije, ali umjesto zaslužene nagrade dobiva jednosmjernu kartu za Tulsu. Sylvester Stallone u prvoj sezoni serije Tulsa King donosi šarm starog gangstera u svijet koji više ne razumije. Rezultat je zabavna kombinacija kriminalističke drame, crnog humora i obiteljskih sukoba, premda ambiciozna priča ne uspijeva uvijek opravdati vlastite zaplete. Prvu sezonu serije Tulsa King hrvatski gledatelji mogu pogledati na streaming platformi SkyShowtime.
Dwight „The General” Manfredi proveo je četvrt stoljeća u zatvoru, odbijajući izdati ljude kojima je obećao odanost. Po izlasku očekuje da će mu njujorška mafijaška obitelj uzvratiti istom mjerom. Umjesto toga, njegovi nekadašnji suradnici šalju ga u Tulsu, grad u Oklahomi koji nema mnogo zajedničkog sa svijetom organiziranog kriminala kakav poznaje.
Takav početak postavlja jednostavno, ali učinkovito pitanje: što se događa kada čovjek koji je čitav život poštovao određena pravila otkrije da ih se više nitko ne pridržava?
Dwight ne pristaje na ulogu zaboravljenog veterana. Dolazak u nepoznatu sredinu pretvara u priliku za izgradnju vlastitog kriminalnog carstva, oslanjajući se na iskustvo, autoritet i metode koje su ga nekada učinile važnim čovjekom.
Prva sezona pritom ne pokušava ponovno izmisliti mafijaški žanr. Njezina privlačnost proizlazi iz sudara staromodnog gangsterskog mentaliteta i suvremenog američkog društva.
Najveći adut serije bez sumnje je Sylvester Stallone. Njegov Dwight istodobno djeluje opasno, tvrdoglavo, duhovito i umorno od života koji mu je oduzeo najbolje godine.
Stalloneovu glumačku prisutnost nije potrebno graditi velikim akcijskim scenama. Njegov karakterističan govor, odmjereno držanje i sposobnost da običnom razgovoru doda dozu prijetnje često su dovoljni da Dwight preuzme kontrolu nad situacijom.
Zanimljivije je, međutim, ono što se krije iza takve pojave. Dwight nije samo kriminalac koji pokušava ponovno steći moć. On je čovjek svjestan propuštenih obiteljskih trenutaka, izgubljenih odnosa i činjenice da mu odanost nije donijela očekivano poštovanje.
Upravo ta kombinacija autoriteta i ranjivosti daje liku dodatnu težinu. Serija uspijeva približiti gledatelju čovjeka čije postupke nije nužno moguće opravdati.
Ipak, Stalloneova karizma povremeno postaje i svojevrsna zaštita scenariju. Kada priča ponudi previše jednostavno rješenje ili neuvjerljiv sukob, Dwightova uvjerljivost često prikrije nedostatke koji bi kod slabije postavljenog protagonista bili znatno vidljiviji.
Važan dio prve sezone predstavlja Dwightovo postupno okupljanje ljudi koji na prvi pogled nemaju gotovo ništa zajedničko.
Tyson, kojeg tumači Jay Will, mlad je vozač privučen mogućnostima koje mu Dwight nudi. Martin Starr kao Bodhi donosi drukčiju energiju kroz lik vlasnika trgovine kanabisom, dok Garrett Hedlund u ulozi Mitcha Kellera proširuje krug ljudi na koje se Dwight počinje oslanjati.
Njihovi odnosi stvaraju neke od zanimljivijih situacija jer se ne temelje samo na mafijaškoj poslušnosti. U njima se miješaju nepovjerenje, oportunizam, poštovanje i postupno izgrađena povezanost.
Posebno je zanimljiv odnos Dwighta i Tysona, u kojem se otvara prostor za priču o mentorstvu i privlačnosti kriminalnog načina života.
Andrea Savage kao Stacy Beale unosi dodatnu složenost, dok Max Casella kao Armand predstavlja važnu poveznicu s Dwightovom prošlošću.
Problem nastaje kada sporedni likovi ostanu podređeni glavnoj zvijezdi. Neki od njih imaju dovoljno zanimljive osobnosti za samostalne priče, no sezona im ne pruža uvijek potreban prostor.
Za razliku od ozbiljnijih kriminalističkih drama, Tulsa King ne pokušava svaku situaciju pretvoriti u mučnu moralnu dilemu.
Velik dio humora proizlazi iz Dwightova nesnalaženja u modernom društvu. Tehnologija, promijenjene društvene navike i drukčije poslovanje pružaju priliku za duhovite sukobe generacija.
Najbolje funkcioniraju trenuci u kojima humor nastaje prirodno, kroz odnos Dwighta i ljudi koji ne razumiju njegov način razmišljanja. Takve situacije daju seriji prepoznatljiv karakter i odvajaju je od mnogo mračnijih priča o organiziranom kriminalu.
Ipak, nisu sve šale jednako uspješne. Pojedini pokušaji ismijavanja suvremenog društva djeluju predvidljivo, a serija povremeno pretjerano računa na Stalloneovu sposobnost da i osrednji dijalog učini zabavnim.
Unatoč tome, humor ostaje jedna od njezinih najvažnijih prednosti.
Iza duhovitih dijaloga nalazi se protagonist koji svoj utjecaj gradi zastrašivanjem, iznudom i nasiljem.
Tu se otvara najveća moralna dvojba serije. Dwight je predstavljen kao čovjek sa svojevrsnim kodeksom časti, posebno kada je riječ o odanosti i zaštiti ljudi koje smatra svojima. Međutim, njegova načela ne mijenjaju činjenicu da izravno sudjeluje u kriminalu.
Scenarij tu proturječnost koristi kako bi stvorio zanimljivog antijunaka, ali katkad previše nastoji prikazati Dwighta simpatičnijim od ljudi s kojima ulazi u sukob.
To nije nužno pogrešan pristup. Publika može suosjećati s moralno problematičnim protagonistom. Ipak, snažnija drama nastala bi kada bi serija češće dopuštala da njegove odluke imaju neugodnije posljedice, bez potrebe da ga stalno opravdava.
Taylor Sheridan osmislio je seriju, dok je Terence Winter, poznat po radu na serijama The Sopranos i Boardwalk Empire, preuzeo važnu kreativnu ulogu u njezinoj prvoj sezoni.
Njihov spoj posebno dobro funkcionira na razini osnovne ideje. Mafijaš iz New Yorka, gotovo tri desetljeća odvojen od svijeta, pokušava uspostaviti vlastitu vlast u sredini koja mu je potpuno strana.
Međutim, zanimljiva premisa ne znači da svaki zaplet djeluje uvjerljivo.
Dwight ponekad prebrzo pronalazi rješenja, a pojedini odnosi razvijaju se lakše nego što bi njihova početna postavka sugerirala. Kriminalni posao također povremeno napreduje uz premalo otpora.
Prva sezona želi istodobno razvijati obiteljske odnose, unutarnje mafijaške sukobe, nove poslovne pothvate i prijetnje lokalnih protivnika. Posljedica je povremena neravnoteža između ozbiljnijih događaja i gotovo komičnih situacija.
Serija je najuspješnija kada dopušta likovima da vode priču, umjesto da ih prilagođava potrebama sljedećeg sukoba.
Devet epizoda prve sezone relativno brzo uvodi gledatelja u Dwightov novi život. Priča ne troši mnogo vremena na duga objašnjavanja, nego kroz odnose i poslovne susrete postupno gradi njegov položaj u Tulsi.
Takav ritam odgovara karakteru serije. Dijalozi, humor i povremeni nasilni obračuni izmjenjuju se dovoljno često da se kriminalistička radnja ne pretvori u jednolično nizanje pregovora.
Režijski pristup uglavnom je funkcionalan i podređen glumcima, što posebno odgovara Stalloneovu načinu izvedbe.
Ipak, kako se sezona približava kraju, povećava se broj sukoba koje treba zaključiti. Tada brz tempo, koji je ranije bio prednost, počinje ograničavati prostor za uvjerljiviju dramaturšku razradu.
Fotografija uspješno naglašava razliku između Dwightove prošlosti i sredine u kojoj pokušava izgraditi novi život.
Otvoreni prostori Oklahome, gradski lokali i svakodnevne poslovne lokacije stvaraju drukčiji okvir od uobičajene slike njujorškog mafijaškog podzemlja.
Istodobno, kostimografija, posebno Dwightova odijela, zadržava prepoznatljivu eleganciju starog gangsterskog svijeta. Taj kontrast postaje važan dio vizualnog identiteta serije.
Fotografija i scenografija djeluju uredno i stilski dosljedno, ali rijetko se nameću kao njezina najvažnija umjetnička vrijednost. Tulsa King prije svega ostaje serija usmjerena na likove i njihove međusobne sukobe.
Glazbena podloga prati neobičan spoj klasičnog mafijaškog mentaliteta i suvremene američke sredine.
Partitura Saundera Jurriaansa i Dannyja Bensija koristi gitarske tonove koji odgovaraju ozračju Oklahome, dok izbor postojećih pjesama povezuje stariju glazbenu tradiciju s countryjem i novijim žanrovima.
Takva kombinacija prirodno nadopunjuje Dwightovu osobnost i promjene koje se događaju oko njega.
Zvuk tijekom napetijih trenutaka podupire akciju, ali bez pretjerane potrebe da svaku situaciju učini dramatičnijom nego što jest.
Glazba uspješno obavlja svoju funkciju, premda ne postaje toliko prepoznatljiva da bi samostalno definirala identitet serije.
Završne epizode prve sezone donose povećanje napetosti i približavaju nekoliko sukoba njihovim prijelomnim trenucima.
Međutim, način na koji se pojedine priče raspleću otkriva jedan od izraženijih problema scenarija. Nakon postupnog građenja prijetnji, dio završnice djeluje ubrzano, uz manje prostora za posljedice i odnose među likovima.
To ne poništava uspjeh prethodnih epizoda, ali ostavlja dojam da je pojedinim zapletima koristilo još vremena.
Unatoč slabostima, prva sezona uspješno postavlja temelje serije. Dwightov novi život, ljudi koje okuplja i sukob s vlastitom prošlošću pružaju dovoljno materijala za njezin daljnji razvoj.
Tulsa King nije najdublja mafijaška drama niti osobito revolucionarno televizijsko ostvarenje. Scenarij povremeno bira lakši put, sporedni likovi nisu uvijek dovoljno razvijeni, a završnica ne koristi sav potencijal prethodno izgrađenih sukoba.
Ipak, prva sezona ima ono što mnogim ambicioznijim serijama nedostaje: izrazito privlačnog glavnog lika, dovoljno humora i jasan osjećaj vlastitog identiteta.
Sylvester Stallone najveći je razlog zbog kojeg ta kombinacija funkcionira. Njegov Dwight Manfredi možda nije kralj kojeg bi Tulsa željela, ali je svakako lik na kojem se može graditi zabavna kriminalistička priča.
NOVA DIMENZIJA TEHIX.HR PORTALA
Link za promjenu lozinke šaljemo na email
