One-Eyed Likho je horor avantura iz prvog lica koja svoju inspiraciju crpi iz slavenske mitologije 19. stoljeća. Za naslov je zadužen razvojni tim Morteshka, poznat po svom naslovu Black Book. Ovaj put donose drugačiju, ali podjednako folklorno obojenu priču. One-Eyed Likho igrača stavlja u crno-bijeli svijet gdje moramo istraživati jezivu šumu. Glavni lik je kovač po imenu Smith koji se, vjerovali ili ne, sam upustio u ovu jezivu avanturu.
Ovo ne mislim doslovno, ali s našim Smithom očito nešto ne valja kada je odlučio sam, bez ikakvog motiva odlazi u zlokobnu šumu. Iako vam se na prvu ovo ne čini toliko zanimljivo, ekipa iz Morteshka se odlučila za protagonista koji ne želi pobjeći od prijetnje. One-Eyed Likho ima protagonista koji svojom voljom odlazi u šumu gdje se nalazi Likho. Mislim da je ovo jedan od rijetkih horor naslova koji je igračima pružio ovakvo iskustvo. Iz glave mi padaju na pamet naslovi poput Silent Hill 2, Alane Wake i Soma, ali to je to.
S obzirom na to da se igra zove One-Eyed Likho, poprilično je logično da se ista fokusirala na upoznavanje igrača sa slavenskim mitom i Likhu. Igra me potaknula na razmišljanje, pa sam odlučio malo istražiti ovo mitološko biće. Došao sam do spoznaje da su iz Morteshke ostali vjerni izvornim, slavenskim pričama o Likhu, ali su istovremeno uveli i neku svoju interpretaciju kako bi ga učinili zanimljivijim. S time nemam nikakvih problema, njihova je igra i u redu je da developeri ostave svoj potpis, ali taj narativ je loše odrađen. Nažalost, u nekim trenucima igrin narativ ostaje nejasan, One-Eyed Likho vas često zatrpa porukama i dijalozima koji su više zbunjujući, nego što pojašnjavaju pozadinsku priču. Još jedna stvar koja se može igri uzeti kao mana je prijevod ruskog na engleski. Prijevod jednostavno nema istu težinu kao izvorni ruski, tako da One-Eyed Likho zna izgubiti poetsku težinu koji lokalni igrači možda mogu bolje percipirati.
Ako ste zaigrali The Midnight Walk, znate kako je u toj igri vatra jako važna za napredak. One-Eyed Likho ima sličnu gameplay mehaniku koja je strašno važna za ovaj naslov, a to je šibica. Pomalo nerealistična šibica koja ne može izgorjeti i koju Smith koristi kako bi riješio prepreke, osvjetljava put i rješava zagonetke. Osim navedenih stvari, igra vam daje opciju da bacate šibice na objekte, što u jednom trenutku u igri postaje osnovni alat ako želite napredovati. Za kraj, šibicu možete koristiti i za interakciju s matryoshka lutkama koje su developeri sakrili po razinama. Nešto kasnije u igri Smith dobiva pomagača, koji automatski skuplja predmete i često vam pomaže u rješavanju zagonetki. Pomagač je na prvu odličan, ipak je riječ o stvari koja ubrzava ritam igre, ali kada malo bolje razmislite, on umanjuje osjećaj otkrivanja. Drugim riječima, dovodi se u pitanje težina One-Eyed Likho i naravno angažiranost koju igrač ima. Igra stvarno ne nudi neke ludo teške zagonetke, većina ih je trivijalna i jasno označena, tako da igrač i nema previše prostora da zapne na nekoj od njih.
Susreti s Likhom su uvijek jezivi, a njegov dizajn mi se poprilično svidio. Riječ je o jezivoj, visokoj i mršavoj figuri nalik starici s jednim velikim okom, kandžama i čudnim, isprekidanim, nelagodnim pokretima. Drugim riječima, developeri su uspješno oživjeli slavenski mit. Problem koji imam kod Likhoa je to što, unatoč njezinoj pristupnosti, napetost nikada ne doseže vrhunac. One-Eyed Likho se u prvoj trećini oslanja na jumpscare trenutke, ali oni su toliko očiti da vas ne mogu zapravo preplašiti. Nakon što prođe taj period igre u kojoj su se developeri uvelike oslonili na jumpscare mehaniku, igra postaje kamilica. Imam osjećaj kao se developeri nisu pripremili za drugi korak. One-Eyed Likho ima i akcijske sekvence u kojma Smith mora pobjeći od Likha ili je omesti vatrom. I nemojte me krivo shvatiti, ove sekvence nude određenu dozu uzbuđenja, ali ograničena brzina kretanja je jako frustrirajuće. Čak i kada trčite vaš lik se čini toliko spor, kao da hoda kroz vodu. Naravno postoji mogućnosti da je to bila namjerna odluka dizajnera levela, kako bi igrači imali jači osjećaj nemoći, no u praksi, kada igrate, to stvarno smeta. Nekakav rezime cijele ove priče je da One-Eyed Likho nije dovoljno strašan. Mislim da je igra imala veliki potencijal da bude jako strašna, ali ipak je samo riječ o jezivoj atmosferi u zvukovima koji vas i dalje mogu naježiti.
One-Eyed Likho koristi monotonu paletu boja koja pridonosi atmosferi sna i nelagode. Vizualni identitet igre svakako ostavlja dojam, no problem je u ponavljanju okoliša i ograničenoj slobodi istraživanja. Igra je previše linearna, a mislim kako joj ne bi škodilo da je imala malo više istraživanja. Gotovo sve lokacije u One-Eyed Likho djeluju slično, a interakcija s njima je vrlo ograničena. Ambijentalni zvuk, iako ima svojih pozitivnih trenutaka, također ne dolazi previše do izražaja.
U konačnici, One-Eyed Likho je kratka (oko 3 sata), atmosferična horor avantura koja više pripada području simbolike i folklorne interpretacije nego igri zbog koje nećete moći spavati. One-Eyed Likho ostavlja dojam poetske pripovijetke u interaktivnom formatu, zanimljiva je za one koji cijene netipične narative i vizualne eksperimente, ali neće zadovoljiti one koji traže pravu horor napetost ili zagonetke koje izazivaju na razmišljanje.
Trailer
Gameplay Trailer
Release Date Trailer
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
