Killers of the Flower Moon je jednako brutalan kako su ga i najavili. Obuhvaća desetke ubojstava tijekom nekoliko godina, kroz herkulskih 206 minuta koje vam omogućuju da razmišljate o njegovoj brutalnosti na način na koji malo koji film to čini. Martin Scorsese i scenarist Eric Roth uzimaju mnoge detalje novinarskog nefikcijskog romana Davida Granna i prilagođavaju ih teksturama i pozadinskim tapiserijama, zadržavajući fokus na otrovnoj ljubavnoj priči postavljenoj nasuprot jezive vizije genocida američkih domorodaca.
Dvojica Scorseseovih najistaknutijih suradnika na ekranu, Robert De Niro i Leonardo DiCaprio, konačno su ujedinjeni u jednom od njegovih filmova, dajući mu beskrajnu moć zvijezda. Međutim, pravo otkriće ovdje je Lily Gladstone kao bogata žena iz plemena Osage Mollie Burkhart, koja se zaljubljuje u DiCapriov lik šofera, ali ubrzo počinje vidjeti kako njezina obitelj i kultura polako umiru pred njom. Gladstone izvodi zadivljujuću izvedbu koja počinje kao slatka i snažno samouvjerena, ali ta aura ubrzo nestaje kao da život postepeno nestaje iz njezina tijela i iz njezinih očiju.
Killers of the Flower Moon govori o nizu ubojstava u Oklahomi 1920-ih godina, čije su sve žrtve bile dio domorodačke zajednice bogate naftom. Međutim, ono što se najviše razlikuje jest to što je u knjizi Grann držao sve karte blizu svojih prsa, otkrivajući nespretne (ali posve nehumane) krivce i njihove metode tek postepeno, nakon što je novoosnovani tadašnji Istražni ured (sadašnji FBI) počeo sastavljati dijelove.
Scorsese i Roth s druge strane, opisuju te pojedinosti prilično od samog početka, zbog čega se rasprostranjena zavjera čini šokantnom na otvorenom. Prema Grannovoj knjizi, rečeno je da mnogi bijeli ljudi tog vremena nisu ubojstvo Indijanca smatrali ubojstvom, već okrutnošću prema životinjama. Sve što preostaje detektivu Tomu Whiteu (Jesse Plemmons) učiniti, kada se pojavi kasno u priči, jest izmamiti priznanja za ono što se čini da svi već znaju.
To je misterija ubojstva ispričana sa stajališta ubojica, koja ima mučan emocionalni udar zahvaljujući tome koliko drski njeni zavjerenici mogu biti u ubijanju ljudi koje smatraju ispod sebe za financijsku dobit, ni manje ni više s obzirom na to kolika je moć i politički utjecaj na njihovoj strani. Na taj način, Killers of the Flower Moon funkcioniraju kao produžetak i usredotočena metafora jednog od američkih izvornih grijeha, maltretiranja domorodačkog stanovništva kroz stoljeća i slučajnog pokolja koji im je pričinjen s malim posljedicama.
Međutim, njegovi likovi iz Osagea nisu prikazani kao puke suosjećajne žrtve. Oni su, u smislu vremena na ekranu, sekundarni samo u odnosu na DiCapriove i DeNirove tiho opake likove, koji se skrivaju iza svog prijateljstva s Osageom. DiCaprio glumi Ernesta, entuzijastičnog lakeja čiji šarm ostaje zakopan ispod suučesništva, dok DeNiro glumi njegovog naizgled dobroćudnog ujaka, spletkarenog stočara i poslovnog magnata Williama Halea, koji sebe odvažno naziva Kraljem Osage Hillsa.
Ali perspektiva plemena Osage ključna je za uspjeh Killers of the Flower Moon. Scenarij je uvelike napisan s Osageovim doprinosom i to se vidi, tako da osim brutalnosti koja im je pričinjena, ova priča jednako govori o njihovoj kulturi, njihovih rituala i vjerovanja oko rođenja, smrti i braka. Ima dovoljno potpuno oblikovanih Osage likova da je sve, od poštovanja prema tradiciji i plemenskim sastancima do ogovaranja i koketiranja, u potpunosti vidljivo. Daje nam živopisan i duboko ljudski osjećaj onoga što je (i tko) izgubljeno.
Iako je radnja smještena u 1920-e, Killers of the Flower Moon funkcioniraju kao samorefleksivni vestern, od prekrasne pejzažne kinematografije Rodriga Prieta do stalnih glazbenih podsjetnika Robbieja Robertsona na žanr na svakom koraku. Mnogi počinitelji zavjere uokvireni su konvencijama klasičnog vesterna, kao i klasičnog mafijaškog filma, oni su odmetnici s crnim šeširima i nedodirljivi gangsteri koji spletkare u šiframa (ali opet besramno na otvorenom). Dok je donedavno Hollywood tako često i sveprisutno viđao domorodačke divljake kako žrtvuju nedužne bijele likove, ovdje se situacija mijenja. Scorsese vješto spaja stvarnu i kinematografsku povijest, razotkrivajući jednu dok drugu potkopava.
Ono što Killers of the Flower Moon čini zanimljivim, unatoč duljini je njegov vrtoglav zamah.
Ono što Killers of the Flower Moon čini zanimljivim, unatoč duljini je njegov vrtoglav zamah, bilo kroz Scorseseove fluidne pokrete kamere, propulzivne rezove montažerke Thelme Schoonmaker ili stručnu kombinaciju to dvoje. Tema je možda sumorna, ali ovo je Scorseseov film u potpunosti, s litanijom manjih uloga koje igraju odmah prepoznatljivi glumci (poput Brendana Frasera i Johna Lithgowa) i scenama žustrih dijaloga koji svaki djelić planiranja i smišljanja zavjere čine osjećajem kao nešto iz Goodfellasa. Razoružavajuće je zabavan, ali također zna točno kako i kada vas izvući iz udobnih i poznatih načina gledanja filmova, uz oštre podsjetnike na zlobu i krvožednost koji vrebaju izvan kadra, a često i unutar njega.
Dugo trajanje ima prednost jer vam se nešto teško zadržava u želucu na dulja razdoblja, poput posljednjeg sata Scorseseovog Irca, u kojem saznavanje pojedinosti tajne zavjere o ubojstvu postaje stresno i mučno. Samo ovaj put, plan je vidljiv gotovo svima, a kamera je također suučesnik i to ga čini još strašnijim. To postaje još depresivnije s obzirom na lakoću kojom se provodi nasilje nad Osageima, čak i unutar granica navodno pravednih sustava, za koje je malo vjerojatno da će osuditi bijelce za te zločine.
Pa ipak, njegove možda najzanimljivije scene su one usredotočene na pravu ljubavnu priču između Mollie i Ernesta, u svoj njezinoj euforiji i svim poteškoćama, filtrirajući narušeno povjerenje između američkih domorodaca i njezinih kolonizatora do domaće dinamike. To je višestruki odnos s blistavom, realističnom privlačnošću. Ali s obzirom na zabrinjavajuće okolnosti i Ernestove veze s neugodnim glumcima, gotovo sve u vezi s ovom središnjom romansom dovedeno je u pitanje.
Brutalnost nasilnog krvoprolića može biti jednako bolna kao i brutalnost sumnje, budući da se Mollie i publika zapitaju koliko je čovjek poput Ernesta sposoban biti iskren. Može li mu se vjerovati, a kamoli iskupiti, kada njegovi postupci tako izravno potpadaju pod ono što je Hannah Arendt nazvala banalnošću zla, misleći na nepromišljeno rutinski način na koji su nacistički časnici poslušno i nekritički izvršavali svoje dužnosti?
Budući da su počinitelji poznati publici, Killers of the Flower Moon umjesto toga dopuštaju da pitanja Ernestovog morala i suučesništva postanu njegova središnja misterija kroz Molliene oči, naposljetku dolazeći do čvrstog zaključka, u obliku emocionalno mučne isplate. Ova usredotočenost na težinu Ernestovih postupaka i pitanje njegove vlastite svijesti o njima, vodi ritmove filma i drži nas prikovanima za njegove emocionalne neizvjesnosti, čak i kada se osjeća hrabro i samouvjereno u svojim kinematografskim užicima. No, iako to omogućuje zaključivanje zapleta, ne daje nam pravi osjećaj emocionalnog završetka, izbor koji Scorsese čini i zatim naglašava na nestašan metatekstualni način, samo ne priznajući činjenicu da je nasilje viđeno na ekranu ovdje i danas ima dugotrajne implikacije.
Kao i životi njegovih domorodačkih likova, čak i najenergičnije scene u Killers of the Flower Moon dolaze s brojnim upozorenjima, jer smrt ne vreba iza svakog ugla, već na glavnoj ulici svakog američkog grada. Nosi prijateljski i familijaran osmijeh.
