Joker: Folie à Deux juriša s novim pristupom DC-jevom najpoznatijem zlikovcu, ali ubrzo se ustalio u ustaljenim ritmovima. Iako se reklamira kao sanjivi jukebox mjuzikl, nastavak Jokera iz 2019. zapravo je više sudska drama, i to ne baš zanimljiva. Film najbolje funkcionira kada teži novim načinima gledanja svog središnjeg lika, često kroz oči izvrsno realizirane Harley Quinn, koju glumi Lady Gaga, ali prečesto umjesto toga inzistira na povratku na poznato područje (a povremeno i na poznate snimke) krčenja novog puta.
Arkham Asylum sada je dom Jokera/Arthura Flecka (Joaquin Phoenix), čija svakodnevna rutina uključuje buđenje od strane grubih zatvorskih čuvara koji od njega traže šale dok prazni svoj zahod. Čini se kao da Arthur više ne govori puno, sigurno se više ne smiješi, a redatelj Todd Phillips, uz pomoć snimatelja Lawrencea Shera, hvata ovaj mehanički jutarnji proces u dugim, neprekinutim kadrovima koji uvlače gledatelja u Jokerov tmurni svijet. Dok čeka suđenje, njegova odvjetnica Maryanne Stewart (Catherine Keener) inzistira na tome da se izjašnjava o neuračunljivosti i smatra da je najbolja obrana tretirati Jokera i Arthura kao različite ličnosti koje žive u istom tijelu.
Arthur, kao i većina ljudi oko njega, zna da je to više pravna strategija nego bilo što što nalikuje istini, ali pitanje kako ga njegova usvojena osoba mijenja neprestano se nameće. S jedne strane, odvajanje Jokerovih postupaka od Arthurovih (i njihovo uokvirivanje kao odgovor na traumu) moglo bi mu omogućiti lakše saslušanje. S druge strane, kada privuče pogled strpljive i zaklete obožavateljice Harleen “Lee” Quinzel, čini se da je Joker ono što želi i treba biti.
Budući da se njih dvoje upoznaju tijekom glazbene terapije, stvarne i izmišljene pjesme razbacane su kroz vrijeme izvođenja Folie à Deux. Ove poznate holivudske melodije i stare pop hitove strastveno pjevaju Phoenix i Gaga, a neke su čak pomiješane sa jezivom, gromkom glazbom Hildur Guðnadóttir. Dvojac se, isprva, povezuje pjesmom. Oni se međusobno podudaraju s čudakom – zajedničkim ludilom i iluzijom titlova, što Francuzi zovu “folie à deux” – ali mnogo toga završi po strani tijekom dugih scena u sudnici filma, koje obećavaju kaos kada Arthur počne zastupati samog sebe. Nažalost, delirij Phoenixa koji se maže po masnoj boji kako bi glumio i odvjetnika i optuženika nije baš prikazan.
Nakon početnih sat vremena smještenih u potpunosti unutar Arkhamovih zidova, nastavak postaje neka vrsta referenduma o prvom Jokeru, iako ne na neki značajan, transformativan način. Umjesto toga, to je samo produžetak zapleta prvog filma na najsloženiji i najdoslovniji način. Za film koji je gotovo u potpunosti oslobođen stripovskog izvornog materijala, Joker: Folie à Deux čudno je ograničen vlastitim prethodnikom.
Likovi koji se vraćaju pojavljuju se kako bi ispričali događaje koje smo već vidjeli, dok Stewart postavlja sugestivna pitanja o tome kako se Joker osjeća kao različit entitet od Arthura. S druge strane, tužitelj je vragolasti Harvey Dent (Harry Lawtey), zločesti Two-Face iz stripa kojeg je užitak gledati u svakom trenutku, iako njegova argumentacija baca malo svjetla na Arthurove postupke ili stanje uma.
Možda se ističe u ovom proširenom segmentu Gary (Leigh Gill), Arthurov kolega klaun iz prvog filma, čija je patuljastost vrlo blizu predmetu Arthurovog komičnog riffanja kada on zauzme stav. Ako se nastavak približio artikuliranju stvarne poante o Jokeru – to jest, osobi i identitetu – to je da mehanizam suočavanja koji štiti Arthura od okrutnosti svijeta, zauzvrat ga čini okrutnim. Međutim, poput mnogih moćnih ideja kojih se Folie à Deux dotiče, ubrzo je odbačena. Slično tome, Arthurov odgoj i nasilna majka, detaljno opisani u Jokeru, preispituju se ad nauseam, dok se tema Arthurove budućnosti s Lee (koja bi potencijalno mogla uključiti obitelj) brzo napušta prije nego što može ponuditi bilo kakvu tematsku refleksiju.
❝ Joker: Folie à Deux prečesto inzistira na povratku
na poznati teritorij umjesto da krči novi put. ❞
Ovo je zadani M.O. nastavka, što ga čini frustrirajućim iskustvom nakon početnih sat vremena usmjerenih na Arkham. U početku stvara pažljiviju i metodičniju estetiku od Jokera – svaka je scena pažljivo komponirana; svako ubacivanje ima jasnu emocionalnu namjeru – ali kako napreduje, malo toga čini sa svojom kamerom vrijedno komentara. Doista se pojavljuje nekoliko iz snova, iako uglavnom radi citiranja poznatih vizualnih prikaza drugih mjuzikala, poput znamenitog filma francuskog novog vala Jaquesa Demyja The Umbrellas of Cherbourg i iskrenog, ekspresionističkog One from the Heart Francisa Forda Coppole.
Osim ovih zalutalih referenci, Phillipsov ekspresionizam ograničen je na to da svako okruženje i izvor svjetla nalikuju, na neki način, oštrom reflektoru na pozornici, ocrtavajući siluete Jokera i Leeja sve dok ne postanu definirani svojim oblikom – svojom ikonografijom. To je sjajna ideja u teoriji i uključuje izvedbeni aspekt povezan s likom Jokera, ali rijetko se razvija, vizualno ili konceptualno. To je samo jedna od nekoliko stvari koje na kraju drže lik u stazi, do te mjere da vitalni emocionalni obrat u drugoj polovici, koji definira putanju filma, dolazi potpuno izvan lijevog polja. To je jedan film, a onda je odjednom drugi.
Ipak, Phoenix do sada očito poznaje ovog lika iznutra. Njegovo je držanje ovoga puta još više uznemirujuće; glumac je još uvijek šokantno mršav, ali način na koji se drži govori o tijelu koje je pretrpjelo život zlostavljanja (nešto tako jednostavno kao što su neravna ramena može puno pomoći).
Kad Arthur odluči prigrliti “Joker” dio sebe, ovo držanje se mijenja, gotovo se samo popravlja, dok se Phoenix izružuje preko ekrana, raskošno, udobno i samouvjereno – obično s cigaretom u ruci. Međutim, on nikada ne gubi Arthurovu inherentnu glupost, čak ni kada se stavi na ovu frontu. Dok Joker klizi između oblika predstavljanja, njegov naglasak također klizi, prelazeći s britanskog na američki južnjak i natrag, kao da ne može sasvim shvatiti tko (ili što) želi biti.
Ali ako Joker: Folie à Deux ima ne tako tajno oružje, to je Lady Gagena izvedba Harley Quinn, čija je fascinacija Arthurom sam temelj filma. Šteta je što film nikada ne dopušta svojim glazbenim elementima da procvjetaju (energija ovih segmenata ide samo tako daleko), jer davanje Gagi prilike da pokrene emocionalnu i tonsku gamu vjerojatno bi rezultiralo jednim od najvećih podviga filmske glume. moderni Hollywood je vidio. Ona čak mijenja svoj pjevački glas između prave Lee (neprofesionalke s neujednačenom strašću) i Arthurove zamišljene verzije nje, čije je pjevanje više, dobro, u stilu Gage. Nažalost, ograničena je suptilnom izvedbom u filmu.
Pažljiva linija kojom Gaga hoda između obožavanja i manije u potpunosti je vrijedna truda i privremeno dopušta komentaru o opsjednutosti fanovima da se ušulja u sliku. (Lee je praktički Mansonova djevojka.) Međutim, u pravom Phillipsovom maniru, ova ideja nikada nije stvarno ostvarena. Prije nego što ima priliku, Joker: Folie à Deux ponovno mijenja tangente. To ne govori ništa o intrigantnoj edipskoj podstruji filma, koja uokviruje Arthurovu želju za obožavanjem kao odgovor na nedostatak majčinske topline; nema nagrada za pogađanje dokle ovo ide.
Joker, iako raspršen u svojoj politici i posvećen oponašanju drugih, boljih filmaša, barem je imao objedinjujuće vizualne i tematske motive. Osjećao se potpunim, iako popločanim. Joker: Folie à Deux odstupa od ovog pristupa, u početku na bolje, ali na kraju na gore. Njegovi promišljeniji okviri i karakterna dinamika postavljaju pozornicu za glazbenu romantiku koja nikad ne procvjeta vizualno, akustički, emocionalno – ustupajući mjesto nastavku koji je u potpunosti opteretio njegov prethodnik, unatoč tome koliko se trudi pobjeći svojoj orbiti.
