Fair Play RECENZIJA

Fair Play je vrhunski erotski triler, u režiji Chloe Domont, o dvoje ambicioznih financijskih analitičara koji previše piju, premalo spavaju i ne mogu si dopustiti osjećaje na poslovnome mjestu. Problem je u tome što su Emily (Phoebe Dynevor) i Luke (Alden Ehrenreich) potajno zaručeni – napetost se pogoršava kada njihov šef unaprijedi nju umjesto njega.

Prvo upoznamo Emily – Phoebe Dynevor (Bridgerton), analitičarku u okrutnoj njujorškoj financijskoj firmi, leđima okrenuta zabavi puši cigaretu na balkonu. Ubrzo joj se pridružuje Luke (Alden Ehrenreich), njezin kolega s posla i dečko s kojim živi. Uvodi je na zabavu, vjenčanje svoga brata, gdje je njegov ujak naziva “najljepšom djevojkom u prostoriji”. Emily se očito ne osjeća ugodno u ovome svijetu, ali njihova je kemija izvrsna. Prsten mu ispada iz džepa, sklapaju se na brzinu zaruke, a njihova strast se rasplamsava.

Sljedećeg jutra, bude se u svome stanu i ubrzo kreću pripreme za radni dan. Kuha se doručak, oblače se u svoja odijela i kreću na posao. Rastanak ispred stana je taktika skrivanja veze jer su romantični odnosi u tvrtki zabranjeni. Oboje su ravnopravni ambiciozni analitičari željni unapređenja. Kad jedan od upravitelja portfelja da otkaz u teatralnome i fizičkome bijesu koji rezultira pozivanjem čuvara, oboje jedva čekaju zauzeti njegovo mjesto. Emily čuje glasine da će to biti Luke, ali kada se obistini suprotno, njihove se pomno proračunate karijere i romansa polako raspadaju.

Uz suptilne promjene u dijalogu i upečatljive vizualne znakove, Domontin čvrsto strukturiran scenarij i vješta režija pokazuju konačno potpuno uništenje ovoga odnosa. Kad je Emily pozvana u 2 sata ujutro na sastanak gdje sazna vijest o unapređenju, Luke ostaje budan dok se ne vrati, zabrinut da je možda napadnuta. Kasnije mijenja priču optužujući je da je spavala do vrha. Tog prvoga jutra, ljubavnici su bili isprepleteni dok su spavali zajedno. Već sljedećeg jutra spavaju ukočeno u svojim krevetima. Zatim Emily sama na kauču, sve dok jednoga jutra Lukea nema. Njihov rascjep postaje doslovni ponor.

Tijekom filma razasute su mrvice o njihovom ekonomski različitom podrijetlu. Oboje su završili prestižne fakultete, ali ona je tamo stigla zahvaljujući stipendiji. Nakon što je stupila na tržište rada, morala se boriti protiv seksizma na načine koje Luke nikada ne bi razumio. Sve dok ne počne koristiti upravo taj seksizam kao oružje s kojim bi je potkopao. Počinje slušati motivacijskoga govornika koji jedva skriva svoje mizogine tehnike, te koristi svoje novootkrivene alate kako bi je oborio. U jednom trenutku kaže joj da se oblači “poput kolačića” što ju natjera na preispitivanje svoje garderobe i svojih poslovnih instinkata.

Iako oboje tehnički mogu obavljati ovaj posao i jednako su predani istome, od početka je jasno da ju njezini instinkti zajedno s radnom etikom čine boljom zaposlenicom. Ipak, Luke smatra da ima veće pravo i kao da je dužan dobiti ovaj posao i ovaj život jer ih toliko dugo želi. Ova vrsta prava je luksuz za Emily, koja radi otkad zna za sebe.

Zajedno sa svojim pronicljivim ispitivanjem uredske politike i seksizma, Fair Play također istražuje dinamiku u njihovoj seksualnoj vezi. Isprva su njihova strast i tjelesna požuda jednake. Oni su partneri u međusobnom zadovoljstvu. Kako njezina zvijezda raste, njegova se ogorčenost očituje u impotenciji, kasnije u moći uskraćivanja seksa i konačno u sili. Iako je metafora povremeno teška, učinkovito je iskorištena kako bi se pokazalo da je muško nasilje slabost, a ne snaga.

Fair Play ima izuzetno kalibriran scenarij koji povremeno skreće u pretjerano teatralan, s velikim monolozima i krutim dijalozima, a ne pomaže ni ograničeno i ponavljajuće mjesto radnje. Međutim, Domont briljira u polaganoj napetosti, pronicljivom ispitivanju dinamike moći u poslovnim i osobnim odnosima što dokazuje da je redateljica s jedinstvenim glasom.