Doom: The Dark Ages je sve ono što ste očekivali od najnovijeg Doom naslova i još malo više. Igra je brutalna, imate štit koji je ujedno i motorna pila i da možete jahati robotskog zmaja koji ima strojnice. Mislim da sve što su developeri odlučili dodati u igru, najveći fanovi serijala nikada nisu mogli ni zamisliti.
Ruku na srce, Doom: The Dark Ages nije igra koju ćete kupiti kako bi uživali u njenoj priči. To nije bio slučaj nikada u serijalu, pa tako ni sada. Iako moramo reći kako je Doom Eternal pokazao da priča koja se bazira na događajima iz ovog univerzuma može biti skroz prolazna narativna avantura. Sličan je slučaj i u Doom: The Dark Ages, cutscene u kojima možete uživati između misija su filmski režirane, a postoji i hrpa sadržaja koje možete naći za vrijeme igranja. Kada kažem hrpa, mislim HRPA, svaki level pun je kolekcionarskih predmeta skrivenih u raznim pukotinama i kutovima istog. Oni su često pozicionirani tako da igrača tjeraju na istraživanje i to su uspjeli, barem u mom slučaju. Što se same priče tiče, igrači ponovno preuzimaju ulogu Doom Slayera, a radnja je smještena prije događaja u Doom iz 2016. godine. Ista se dosta bazirala na rat između ljudi i demona, a naš Doom Slayer je tu samo da masakrira demone.
Leveli izgledaju onako kako bi to očekivali od jednog Doom naslova, dosta je tu simbolike, crvene i crne boje i strašno mračno osvjetljenje. Ono što mi se jako svidjelo u Doom: The Dark Ages je kombinacija prepoznatljivih zavojitih dijelova levela u kojima se možete izgubiti, ali su preikonični za ovaj serijal da bi bili izostavljeni. S druge strane, tu su velike, prostrane, otvorene lokacije na kojima se borite s velikim brojem demona. Oni se teleportiraju čim kročite na tu lokaciju i tada kreće najzabavniji dio svakog Doom naslova ikada. Lokacije su vizualno impresivne, a to je ponajviše zbog novog id Tech 8. Iako ne smijem zaboraviti uputiti pohvale timu dizajnera, jer sam mislio da će u jednom trenutku svaki novi Doom naslov biti dosadnjikav i sličan svojem prethodniku. Mogu reći da to nikako nije slučaj u Doom: The Dark Ages, jedino što ovaj naslov dijeli sa svojim prethodnicima je činjenica da je iz istog serijala. Veliki plus mi je što su developeri konačno odlučili ostaviti krv i ostalu “dekoraciju” koju Doom Slayer ostavi u prostorijama. Trupla demona i dalje nestaju, ali dosta stvari ostane. Puno je pomogao i sustav uništavanja okoliša, gdje svi ukrasni objekti mogu biti uništeni i to definitivno pridodaje atmosferi igre.
Nažalost, nije sve tako bajno kada pričamo o levelima u Doom: The Dark Ages. Rekao sam kako je linearni dizajn levela ikoničan i smatram kako isti mora biti dio svakog Doom naslova. No, Doom: The Dark Ages, one otvorene dijelove koje sam pohvalio, koristi na krivi način. Kada se nađete na takvoj lokaciji, možete očekivati nekakvu misiju otvorenog tipa, što mi nikako nije adekvatno za ovaj serijal. Misije se sastoje od par zadataka, koji su jako repetitivni i najčešće zahtijevaju od vas da nekoliko puta prođete cijelo područje na kojem se nalazite. Da bi stvar bila još gora, kasnije u igri se developeri oslanjaju na zmaja (Serrat) i ogromnog robota (Atlan), te tako pokušavaju ublažiti taj osjećaj repetitivnosti, ali nažalost nisu uspjeli.
Ako ste ljubitelj ovog serijala onda znate da je Doom Slayer oduvijek bio zamišljen kao jako jak lik koji može poraziti sve i svakog tko mu se nađe na putu. E pa, Doom: The Dark Ages to podiže na neku totalno novu razinu. Na prvu sam mislio da je to isključivo do mene, te da je igra možda prelagana, ali onda sam malo istražio i velika većina igrača ima taj osjećaj. Usporedbe radi, Doom Eternal je u nekim trenutcima bio nemoguće težak, dok u The Dark Agesu to jednostavno nije slučaj. U svaku borbu ulazite opušteni, bez ikakvog pritiska jer već znate da ćete pobiti sve demone i ostala bića iz pakla bez problema. Nema čak ni fall damagea, već ste vi ti koji nanose štetu drugima kada padnete s visine. Zamislite to kao neki ludi super hero landing u kojem se sve u radijusu oko vaš uništi. Imam osjećaj kao da su developeri bili malo uplašeni zbog iskustva kojeg su nam pružili s Eternalom, ali kada uđete u postavke vidjet ćete jako puno stvari s kojima si možete otežati iskustvo igranja. Bilo kako bilo, vjerujem da će pravi ljubitelji serijala pronaći kombinaciju postavki koje će im zagorčati život, ali opet će se silno zabaviti igrajući Doom: The Dark Ages.
Da vam je netko prije par godina rekao da će štit u bilo kojem Doom naslovu biti jedan od najvećih noviteta, sigurno bi mislili da je čovjek lud. Igra u kojoj je cijela poanta ubiti sve što vam stane na put će sada uvesti neki štit da se branite od napada… Ono što je zanimljivo kod štita je da se možete zaletjeti na neprijatelja i uništiti njega i sve što ga okružuje. Također, štit vam služi za odbijanje neprijateljskih projektila, ali to radi samo za one zelene boje. Moram reći kako su svi projektili jako, ali jako spori i zbog toga najviše pati igrin gameplay. Sve mehanike koje su Doom Slayera činile jako brzim jednostavno nisu prisutne u Doom: The Dark Ages. Ovo je ipak malo sporiji Doom naslov, ali sve nekako dođe na svoje kada otključate nova oružja i naviknete se na sve nove mehanike. Što se oružja tiče, vjerojatno ste već negdje vidjeli Pulverizer, sačmaricu koja melje lubanje i puca te komadiće. Naglasak je stavljen na srednji vijek, koliko god to čudno zvučalo, ali barem možemo koristiti buzdovan i metalnu rukavicu s bodljama. Zanimljivo mi je da su se developeri odlučili na to da neka oružja imaju nekoliko korisnih funkcija. To bi značilo da ne morate stalno mijenjati oružja kao što je to bio slučaj u Doom Ethernalu, ali vjerujem kako se to neće svidjeti svim igračima. Meni se to osobno jako svidjelo, jer nisam morao razmišljati o tome, samo sam pucao i ubijao demone.
Iako sam odbijao ući u ove vode gaming novinarstva, jednostavno živimo u takvom vremenu gdje se mora nešto reći i o tome. Doom: The Dark Ages košta 80 eura, što je poprilično ozbiljna cifra za jedan gaming naslov. Ruku na srce, koliko god ovaj naslov ima visoku ocjenu u našoj recenziji, ipak je ovdje riječ o single-player iskustvu koje je jako linearno. Vjerujem da čak i ako se odlučite za dobivanje platinum trofeja u ovoj igri, trebate 30-ak sati, a 20-ak ako pratite vodič. Ne smijem ni zanemariti činjenicu da je Doom: The Dark Ages dostupan preko Game Pass pretplate, što bi značilo da se ista ponovno pokazala kao jako dobrom. Mislim da je omjer cijene i kvalitete u ovom slučaju loš, ali opet ako ste veliki ljubitelj serijala vjerujem da se već kupili igru, ako niste, možda ne bi bilo loše da sačekate nekakav popust.
Dev Diary
Gameplay Trailer
Announcement Trailer
Trailer
Launch Trailer
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
