Postoje horor igre koje se oslanjaju na mračne hodnike, iznenadne zvukove i čudovište koje se pojavi baš kada pomislite da ste sigurni. A postoje i one koje vas namjerno odvode na mjesta na koja biste najradije zaboravili da ste ikada kročili. Clive Barker’s Hellraiser: Revival pripada ovoj drugoj skupini. Ovo je igra koja ne pokušava ublažiti svoju grotesknu viziju, a njezin spoj nasilja, seksualnosti i nadnaravnog horora jasno pokazuje da ne želi biti još jedna generička igra strave.
No bilo bi pogrešno svesti Hellraiser: Revival samo na krv, izobličena tijela i šokantne prizore. Ispod svega toga nalazi se ambiciozan akcijski horor koji kombinira istraživanje, šuljanje, borbu vatrenim oružjem i zagonetke. Ujedno se bavi temama o kojima nije uvijek ugodno razmišljati, od ovisnosti i destruktivnih odnosa do razlike između onoga što želimo i onoga što nam je zapravo potrebno.
Ako među čitateljima postoje fanovi starih hororaca, onda ste sigurno pogledali originalni Hellraiser iz 1987. godine. Ova igra je pravi homage na taj klasik, ali igra ne pronalazi odmah vlasitit identitet kao što je to film uspio. U prvim satima djeluje kao da pokušava spojiti nekoliko različitih horor serijala u jednu cjelinu, no kako napreduje, njezini elementi počinju funkcionirati zajedno. Rezultat nije bez mana, ali pokazuje dovoljno osobnosti da ga je teško zamijeniti nečim drugim.
Radnja se odvija dvadeset godina nakon događaja iz prvog filma, ali poznavanje prethodnih nastavaka nije nužno za razumijevanje priče. U središtu je Aidan Lynch, muškarac koji sa svojom djevojkom Sunny istražuje granice vlastitih želja, upuštajući se u rizične situacije, eksperimentiranje i svijet zabranjenih užitaka.
Sunny dolazi do tajanstvene kutije poznate kao Genesis Configuration. Predmet nije samo neobična slagalica, nego ključ koji može otvoriti prolaz prema Labirintu, nadnaravnom prostoru kojim vladaju Cenobiti. Ta bića predstavljaju nešto mnogo gore od običnih demona: njihove ideje o bolu, užitku i vječnosti pretvaraju ljudsko tijelo i um u instrumente neprekidne patnje.
Aidan ne razumije pravu prirodu kutije i njezine moći koristi u intimnom trenutku sa Sunny. Posljedice su katastrofalne. Cenobiti se pojavljuju, odvode Sunny u svoj svijet i ostavljaju Aidana suočenog s prizorom koji će mu zauvijek promijeniti život. Umjesto da prihvati gubitak, on kreće za njom, ulazeći u prostor u kojem ljudski zakoni i pravila ne vrijede.
Potraga ga dovodi u sukob s Crvenom crkvom, kultom koji obožava Cenobite i njihovo božanstvo Leviathana. Njegovi pripadnici ne žele samo služiti mračnim silama, već se nadaju da će kroz njih dosegnuti vlastiti oblik uzvišenja. Aidan se tako nalazi između luđaka iz kulta, nadnaravnih stvorenja i vlastitih demona.
Priča funkcionira i bez poznavanja cijele franšize, što je važna prednost za igrače koji su za Hellraiser čuli prvenstveno kroz kultni status filmova. Ipak, igra ne pokušava sve objasniti odmah. Dio njezine privlačnosti proizlazi iz postupnog upoznavanja svijeta i njegovih pravila, dok pojedini likovi i događaji ostavljaju prostora za nelagodu i vlastito tumačenje.
Najveći izazov za Clive Barker’s Hellraiser: Revival jest količina različitih mehanika koje pokušava spojiti. U jednom trenutku tiho ubijate kultiste, zatim se borite prsa o prsa, a nedugo nakon toga ulazite u otvoreniji sukob s vatrenim oružjem i nadnaravnim sposobnostima. Tu su i istraživanje zatvorenih prostora, traženje ključeva, povratak u ranije prostorije te zagonetke koje prekidaju akciju.
Na papiru bi takav pristup mogao djelovati kao recept za igru bez jasnog smjera. U praksi je situacija bolja nego što se čini. Svaka od tih komponenti ima svoju svrhu, a borba je dovoljno raznovrsna da vas potakne na prilagodbu. Problem je što su prijelazi između njih ponekad previše nagli. Početni sati djeluju kao niz odvojenih demonstracija različitih ideja, prije nego što igra uspije pronaći ritam koji ih povezuje.
Istraživanje je uglavnom linearno, ali to ne znači da nema prostora za razmišljanje. Pojedine lokacije funkcioniraju poput manjih zagonetnih područja u kojima morate pronaći predmete, otvoriti nova vrata i povezati tragove. Takav dizajn podsjeća na klasične survival horore, u kojima napredak ne ovisi isključivo o tome koliko ste precizni s oružjem, nego i o tome jeste li obratili pozornost na okolinu.
Manje prostorije i jasno određeni ciljevi pritom odgovaraju relativno kratkom trajanju igre. Umjesto da se izgubi u ogromnom svijetu prepunom repetitivnih aktivnosti, Hellraiser: Revival uglavnom vas vodi prema sljedećem važnom događaju. Povremeno je taj pristup previše očit, no pomaže priči da napreduje.
Najbolje funkcionira kada prestane pokušavati biti sve odjednom i dopusti svojim mehanikama da se prirodno nadopunjuju. Tada se počinje nazirati igra koja ima vlastiti karakter, a ne samo kolekciju prepoznatljivih ideja iz drugih naslova.
Genesis Configuration nije samo predmet zbog kojeg Aidan ulazi u Labirint. Kutija je i središnji dio gameplaya, a njezine sposobnosti daju borbi prepoznatljiv identitet. U početku se koristi za podizanje određenih predmeta iz okoline i njihovo lansiranje prema neprijateljima. Možete, primjerice, kontrolirati oštre metalne predmete i poslati ih kroz skupinu protivnika, što borbe čini znatno kreativnijima od običnog napucavanja.
Naravno, kutija nije čarobno rješenje za svaki problem. Predmeti kojima možete manipulirati uglavnom su unaprijed postavljeni u okruženju, pa nema potpune slobode kakvu nude igre s izrazito naprednim fizikalnim sustavima. Ipak, takvo ograničenje ima i svoju prednost – kada prepoznate priliku, možete brzo odlučiti kako je iskoristiti.
Kako napredujete, Genesis Configuration dobiva dodatne mogućnosti. Može apsorbirati vatru i omogućiti napade vatrenim projektilima, pomicati određene strukture te aktivirati zamke koje nanose štetu neprijateljima. Jedna od najupečatljivijih sposobnosti koristi nadnaravne lance i kuke kako bi istodobno zahvatila više protivnika i pretvorila sukob u izrazito brutalan prizor.
Upravo takvi trenuci pokazuju koliko okoliš može biti važan. Umjesto da samo tražite zaklon i pucate, možete razmišljati o rasporedu neprijatelja, dostupnim predmetima i opasnostima koje se nalaze u prostoru. Uspješan napad zato nije uvijek rezultat dobrog refleksa, nego i dobrog plana.
Pritom možete pripremiti teren prije nego što borba uopće počne. Zapaljive posude, zamke i drugi elementi okoline omogućuju postavljanje vlastitih zasjeda, što je posebno korisno kada znate da vas čeka veća skupina neprijatelja. Takva kombinacija improvizacije i nadnaravnih sposobnosti stvara neke od najboljih trenutaka igre.
Dodatni plus je što napredak ne zatrpava igrača složenim stablima vještina i nizovima nadogradnji. Nove mogućnosti dobivate kroz razvoj priče, pa se možete usredotočiti na eksperimentiranje u borbi umjesto na neprestano uspoređivanje statistika. Za igru ovakvog tempa to je razumna odluka.
Borba u Clive Barker’s Hellraiser: Revival se oslanja na nekoliko različitih pristupa. Kultistima se možete približiti neprimjetno i eliminirati ih prije nego što podignu uzbunu, ali kada se situacija zakomplicira, često ćete morati posegnuti za oružjem. Sukobi prsa o prsa dodatno pojačavaju osjećaj ranjivosti, dok vatreno oružje postaje važnije kada se pojave veće skupine protivnika.
Običniji ljudski neprijatelji i nadnaravna stvorenja ne traže uvijek istu taktiku. Protiv kultista važno je kontrolirati prostor i paziti da vas ne okruže, dok izdržljiviji protivnici zahtijevaju više planiranja i pametno korištenje dostupnih sposobnosti. Ako se oslonite samo na pucanje, borbe mogu postati nepotrebno naporne. Kada počnete povezivati oružje, zamke i Genesis Configuration, sve postaje znatno zanimljivije.
Ipak, borba nije jednako uspješna u svakom trenutku. Pojedini neprijatelji mogu djelovati kao spužve za metke, a prijelazi između manjih sukoba i većih napada ponekad ostavljaju dojam da igra umjetno podiže težinu. Najbolji trenuci dolaze kada vas igra potiče na kreativnost, a ne kada samo morate potrošiti više streljiva na protivnika.
Između borbi dolaze dijelovi smješteni u Labirintu, koji naglasak stavljaju na kretanje, zagonetke i izbjegavanje opasnosti. Ondje se tempo usporava, a zatvoreni prostori i prijetnje koje vas progone stvaraju drukčiju vrstu napetosti. U nekim situacijama morate trčati, provlačiti se ispod prepreka i pažljivo birati put kako biste izbjegli smrtonosne zamke.
Ti segmenti dobro razbijaju akciju i podsjećaju da Hellraiser: Revival nije zamišljen kao pucačina od početka do kraja. Međutim, igrina struktura često bude vrlo predvidljiva. Put prema cilju uglavnom je jasno određen, a zagonetke povremeno više djeluju kao način usporavanja igrača nego kao pravi test snalažljivosti.
Slično vrijedi i za dijelove u kojima igra objašnjava pozadinu Cenobita i njihova svijeta. Informacije su korisne za razumijevanje priče, ali nisu uvijek uvedene na najelegantniji način. Srećom, kako se ljudski svijet počinje preplitati s Labirintom, vizualna i tematska povezanost postaje sve snažnija. Prostori koji su ranije izgledali poznato postupno se pretvaraju u nešto izobličeno, strano i izrazito neugodno.
Vizualni identitet jedna je od najvećih prednosti igre. Hellraiser: Revival ne pokušava sakriti svoju inspiraciju iza generičkih mračnih hodnika i nekoliko iznenadnih napada. Njegov svijet spaja ljudsku brutalnost s nadnaravnim užasom, a prizori tijela, lanaca i deformiranih prostora stvaraju osjećaj da se stvarnost polako raspada.
Posebno dobro funkcionira susret naizgled običnih lokacija s elementima Labirinta. Prostori koji su isprva povezani s noćnim životom i ljudskim željama postaju isprepleteni hladnim zidovima, lancima i grotesknim oblicima. Takav kontrast daje svijetu prepoznatljiv izgled i pokazuje da horor ne mora ovisiti samo o tome što će iskočiti iz mraka, nego i o promjeni mjesta koje smo već upoznali.
Nasilje je izrazito eksplicitno, a seksualni sadržaj prisutan je od samog početka. Ipak, nije riječ samo o pokušaju da se izazove reakcija publike. Ti elementi uglavnom su povezani s temama priče i načinom na koji likovi razumiju vlastite želje, moć i granice.
Važno je i to što igra razlikuje BDSM zajednicu od ljudi koji koriste nasilje kako bi kontrolirali i povrijedili druge. Konsenzualne prakse ne prikazuje automatski kao nešto zlo, a poštovanje granica i međusobni pristanak dio su svijeta koji prikazuje. Takva razlika posebno je važna u priči koja se toliko oslanja na bol, užitak i kontrolu.
To ne znači da će svaki prizor odgovarati svakom igraču. Clive Barker’s Hellraiser: Revival namjerno ulazi u područje koje mnoge igre izbjegavaju, pa eksplicitnost može biti razlog za odustajanje. No za razliku od naslova koji koriste šok samo kako bi privukli pozornost, ovdje se provokativni sadržaj uglavnom uklapa u širu viziju svijeta i njegovih likova.
U tome se vidi povezanost s izvornim djelima Clivea Barkera. Horor nije samo prijetnja koja dolazi izvana, već i istraživanje ljudskih nagona, opsesija i odluka koje nas mogu odvesti predaleko. Igra taj pristup ne provodi uvijek suptilno, ali barem razumije da iza grotesknih prizora mora postojati nešto više od same želje da šokira.
Aidan je jedan od elemenata koji priču drže na okupu. Nije klasični horor protagonist koji se slučajno našao na pogrešnom mjestu i sada samo pokušava preživjeti. Njegova prošlost uključuje napuštanje studija medicine, kriminal i život u kojem se postupno udaljio od osobe kakva je nekoć bio. Zbog toga njegove borbene sposobnosti imaju određenu podlogu, čak i kada situacije u kojima se nađe postanu potpuno nadrealne.
Istodobno, Aidan nije nepogrešiv ni posebno uzoran lik. Njegova odlučnost da pronađe Sunny proizlazi iz ljubavi, ali priča postupno otvara pitanje koliko se ta ljubav razlikuje od potrebe da nekoga zadržimo uz sebe pod svaku cijenu. Upravo ta napetost daje njegovu putovanju dodatnu težinu.
Sunny pritom nije samo povod za pokretanje radnje. Njezini interesi i odluke pomažu objasniti kako su se ona i Aidan našli u situaciji koja ih je nadrasla. Njihov odnos nije prikazan kao jednostavna romantična priča u kojoj je dovoljno svladati nekoliko prepreka kako bi sve ponovno bilo u redu.
Igra se dotiče i ovisnosti, emocionalne manipulacije te načina na koji ljudi opravdavaju vlastite postupke. Ponekad te teme iznosi izravno, kroz dijaloge i susrete s drugim likovima, umjesto da ih prepusti igraču da ih sam otkrije. Takav pristup nije uvijek najfiniji, ali daje priči jasnu okosnicu.
Antagonisti dodatno naglašavaju grotesknu stranu svijeta. Vođa Crvene crkve Marlowe, njegova saveznica poznata kao Sister of Mercy i drugi protivnici imaju vlastite motive i opsesije. Posebno se ističe Bruno, koji ljudsko tijelo pretvara u materijal za svoje izopačene umjetničke zamisli. Tu je i Charlotte, čija transformacija u stvorenje koje progoni Aidana podsjeća na horor igre u kojima stalna prijetnja ne dopušta igraču da se predugo osjeća sigurnim.
Neki od tih likova namjerno su pretjerani i gotovo karikaturalni, što stvara zanimljiv kontrast ozbiljnijim temama priče. Hellraiser: Revival ne ostaje neprestano u istom tonu – zna biti odvratan, neugodan, teatralan, ali i iznenađujuće ozbiljan kada govori o ljudskim odnosima.
Najvažnije je što Aidanov razvoj nije odvojen od glavne radnje. Njegove mane i prošlost utječu na način na koji doživljava događaje, a potraga za Sunny postupno postaje više od fizičkog putovanja kroz pakao. Upravo zbog toga završni dio priče ima veću emocionalnu težinu nego što bi se moglo očekivati od igre koja toliko pažnje posvećuje eksplicitnom nasilju.
Clive Barker’s Hellraiser: Revival nije savršeno zaokružena horor igra. Njezin početak djeluje kao mješavina različitih dizajnerskih pristupa, pojedini dijelovi Labirinta previše se oslanjaju na linearnost, a borbe protiv izdržljivijih neprijatelja znaju postati zamorne. Nisu sve mehanike jednako dobro razvijene, pa se povremeno osjeti da su neke ideje dodane kako bi iskustvo bilo raznovrsnije, a ne zato što su sve nužno trebale biti dio iste igre.
Ipak, teško je zanemariti koliko je naslov ambiciozan. Genesis Configuration daje borbi prepoznatljiv identitet, istraživanje podsjeća na klasične survival horore, a prijelazi između ljudskog svijeta i Labirinta stvaraju vizualno upečatljive trenutke. Uz to, priča se ne oslanja samo na potragu za nestalom osobom, već istražuje i neugodne aspekte ljudskih želja, ovisnosti i odnosa.
Posebno je pohvalno što igra ne pokušava svoju provokativnost prikriti ili ublažiti kako bi bila prihvatljivija široj publici. Eksplicitnost ima svoju svrhu, a svijet koji gradi dovoljno je specifičan da se ne doima kao još jedna horor igra koja samo posuđuje izgled i mehanike uspješnijih naslova. Kada se svi njezini dijelovi napokon povežu, Hellraiser: Revival postaje znatno uvjerljiviji nego što se činilo u prvim satima.
Ako ste ljubitelj horora koji se ne boji neugodnih tema, brutalnih prizora i priča o ljudskoj prirodi, ovo je naslov koji vrijedi uzeti u obzir. Igračima koji traže suptilan horor ili prvenstveno žele klasičnu pucačinu njezin pristup možda neće odgovarati. No onima koji žele nešto mračnije, neobičnije i spremno riskirati, Hellraiser: Revival ima mnogo toga za ponuditi.
THUMBS UP – ZA LJUBITELJE HORORA KOJI ŽELE NEŠTO DRUGAČIJE.
Clive Barker’s Hellraiser: Revival ima dovoljno vlastitih ideja da nadmaši dojam igre sastavljene od poznatih horor elemenata. Njezina brutalnost neće odgovarati svakome, a pojedini dijelovi mogli su biti bolje osmišljeni. Ipak, kada spoji borbu, atmosferu i priču, dobivamo upečatljiv horor koji se ne boji istraživati neugodne teme. Ako vam je takav pristup privlačan, vrijedi mu pružiti priliku.
Announcement Trailer
Gameplay Trailer
Dev Diary
Trailer
Story Trailer
Trailer
Dev Diary
Trailer
Trailer
Trailer
NOVA DIMENZIJA TEHIX.HR PORTALA
Link za promjenu lozinke šaljemo na email
