Neke se stvari jednostavno ne mijenjaju. Drakula se uporno vraća iz mrtvih, Belmonti ga uporno pokušavaju poslati natrag u lijes, a ja očito i dalje ne mogu odoljeti dobroj metroidvaniji. Što mogu, čovjek sam, imam svoje slabosti.
Castlevania: Belmont’s Curse je novi nastavak koji prekida tišinu ovog serijala koja je trajala gotovo 20 godina. U međuvremenu su brojne druge igre preuzele ideje ovog kultnog serijala, nadogradile ih i pokazale koliko se toga još može napraviti u žanru kojem je upravo Castlevania pomogla dati ime.
Upravo zato je Castlevania: Belmont’s Curse zanimljiv povratnički naslov. Konami je razvoj povjerio studiju Evil Empire, poznatom po radu na Dead Cellsu i njegovu proširenju Return to Castlevania. Drugim riječima, posao je završio u rukama ljudi koji vrlo dobro razumiju kako napraviti zabavnu 2D akciju. I to se osjeti gotovo odmah.
Belmont’s Curse donosi odličan osjećaj borbe, prekrasan vizualni stil i mapu koja vas neprestano izaziva da istražite još jedan prolaz. Međutim, nakon što sam se dovoljno nauživao svih tih kvaliteta, ne mogu si pomoći a da ne pomislim: “je li povratak ovako važnog serijala mogao biti barem malo ambiciozniji?”
Radnja nas vodi u Pariz 1499. godine, 23 godine nakon događaja iz Castlevania III: Dracula’s Curse. U glavnoj ulozi ovoga puta nalazi se Rose Belmont, kći legendarnog Trevora Belmonta, koja nastavlja obiteljsku tradiciju borbe protiv nadnaravnih prijetnji. A s obzirom na to koliko se često demoni pojavljuju u ovom svijetu, čovjek bi pomislio da Belmonti barem imaju pristojno plaćen prekovremeni rad.
Rose se u Pariz dolazi suočiti s pravom malom demonskom pošasti, ali njezina pustolovina ima i osobnu dimenziju. Želi dokazati vlastitu sposobnost, a pritom nosi i teret obiteljskog nasljeđa te prokletstva koje je povezano s njezinom majkom.
Sama priča nije posebno komplicirana, što ovdje zapravo smatram prednošću. Iako se nadovezuje na starije događaje, igra ne zahtijeva da ste prethodno odigrali cijeli serijal. Poznavanje Castlevanijine povijesti donosi dodatno zadovoljstvo, ali nije uvjet za razumijevanje glavne radnje. Rose je simpatična protagonistica, premda ne i posebno upečatljiva. Njezina odlučnost i želja za dokazivanjem dobro funkcioniraju, ali rijetko dobiva dovoljno prostora da se razvije u lik kojeg ćete dugo pamtiti.
Zanimljiviji dio priče često dolazi kroz Tarot karte, jedan od važnijih sustava u igri. Rose njima može pohraniti moći određenih likova i poraženih protivnika, a njihove duše pritom nastavljaju sudjelovati u razgovorima. Tako avantura koja na početku djeluje prilično usamljeno postupno dobiva sve više neobičnih suputnika.
Posebno mi se sviđa što Tarot karte nisu samo narativni dodatak. One imaju i konkretnu ulogu u gameplayu, čime se priča i mehanike povezuju na prirodan način.
Sveukupno, narativ je sasvim solidan. Nema nekih velikih iznenađenja, ali daje dovoljno konteksta za istraživanje i upoznavanje svijeta. Ipak, kao i kod mnogih sličnih igara, ono najzanimljivije događa se između razgovora, dok s oružjem u rukama istražujete sljedeću lokaciju.
Ako postoji nešto što je Evil Empire definitivno pogodio, onda je to osjećaj borbe. Već nakon nekoliko prvih sukoba postaje jasno koliko iskustva ovaj studio ima s dvodimenzionalnom akcijom. Svaki udarac djeluje konkretno, animacije su brze i izražajne, a protivnici reagiraju na način koji čini čak i najjednostavniji sukob zadovoljavajućim.
I tu dolazimo do jedne stvari koju posebno želim naglasiti. Belmont’s Curse nema revolucionaran borbeni sustav. Nećete morati pamtiti desetke složenih kombinacija ili proučavati pet različitih resursa prije nego što zamahnete oružjem. Ali znate što? To uopće nije problem.
Borba jednostavno ima odličan ritam. Udarci su responzivni, animacije uvjerljive, a efekti dovoljno izražajni da gotovo svaki uspješan napad pruža onaj mali osjećaj zadovoljstva zbog kojeg nastavite igrati. Također, Rose raspolaže različitim kategorijama oružja, uključujući mačeve, koplja, teža sječiva, borbene rukavice i, naravno, nezaobilazni bič. Svako oružje ima vlastiti domet, brzinu i prednosti, pa se način borbe može prilagoditi vašim preferencijama.
Osobno mi se sviđa što igra dopušta eksperimentiranje bez nepotrebnog kompliciranja. Ako vam ne odgovara sporije oružje, možete prijeći na nešto brže. Ako želite držati protivnike na udaljenosti, postoje opcije i za takav pristup.
Uz osnovna oružja, Rose koristi i magične sposobnosti povezane s Tarot kartama. Njih je moguće dodatno poboljšavati ispunjavanjem posebnih izazova, pa igra ima dobar razlog poticati vas da isprobate i sposobnosti koje biste inače možda zanemarili. Tu su i relikvije s pasivnim bonusima koje omogućuju dodatnu prilagodbu lika.
Kombinacija svih tih elemenata daje dovoljno raznovrsnosti da borba ostane zanimljiva, iako njezine osnovne mehanike nisu naročito kompleksne. Najveći problem predstavlja ponašanje običnih neprijatelja. Njihovi napadi uglavnom su jednostavni za prepoznavanje, a kasnije se počinju pojavljivati i poznate vrste protivnika s tek manjim izmjenama.
Ipak, kada vas igra suoči s nekoliko različitih neprijatelja istodobno, situacija postaje znatno zanimljivija. Tada morate paziti na napade iz više smjerova, pravilno se pozicionirati i koristiti odgovarajuće sposobnosti. Bossovi donose ozbiljnije izazove, premda ni oni nisu uvijek mehanički posebno složeni. Njihova snaga leži u kombinaciji prepoznatljivih napada, vizualno zanimljivog dizajna i dovoljno velike štete da vas natjeraju na oprez.
Zaključno, borba možda ne pomiče granice žanra, ali ono što radi, radi iznimno dobro. A ponekad je upravo to dovoljno da se uhvatite kako čistite još jednu prostoriju, iako ste već pronašli izlaz.
Ako je borba ono što vas prvo privuče, istraživanje je ono zbog čega ćete se zadržati u Castlevania: Belmont’s Curseu. I moram priznati da sam upravo u tom segmentu najviše uživao.
Igra se oslanja na klasičnu metroidvania strukturu, s međusobno povezanim područjima, skrivenim prolazima i brojnim lokacijama koje u početku nisu dostupne. Kako otključavate nove sposobnosti, tako se pred vama otvaraju dodatni putovi, a mjesta koja ste već posjetili odjednom dobivaju potpuno novu svrhu.
Zato i jesam zaljubljenik u ovaj žanr. Vidite neki prolaz do kojeg trenutačno ne možete doći, zapamtite njegovu lokaciju i nastavite dalje. Nekoliko sati kasnije dobijete novu sposobnost i odmah se sjetite gdje biste je mogli iskoristiti. A kada se vratite i napokon otkrijete što se ondje skriva, osjećaj zadovoljstva gotovo je jednak pobjedi nad zahtjevnim bossom.
Mapa u Castlevania: Belmont’s Curse je prepuna takvih lokacija i trenutaka. Istraživanje vas nagrađuje novim oružjima, relikvijama, poboljšanjima zdravlja i magije te drugim korisnim predmetima. Postoje i veća opcionalna područja koja možete potpuno propustiti ako se držite isključivo glavnog puta. Zato sam se često vraćao na ranije lokacije, čak i kada nisam imao nikakav konkretan zadatak. Jednostavno sam želio vidjeti što sam sve propustio.
To je, barem po meni, jedna od najvažnijih odlika kvalitetne metroidvanije. Igra vas ne mora stalno nagovarati na istraživanje jer ste dovoljno znatiželjni da to radite sami. Kada pritom redovito dobivate korisne nagrade, stvara se odličan krug napredovanja koji vas neprestano motivira na nastavak.
Međutim, snalaženje nije uvijek idealno. Mapa jasno prikazuje istražena područja, ali ne pruža dovoljno informacija o tome zašto vam je neki prolaz ostao nedostupan. Ponekad vam nedostaje odgovarajuća sposobnost, a ponekad ste jednostavno previdjeli nešto što je cijelo vrijeme bilo ispred vas.
Ni smjernice za pojedine zadatke nisu uvijek osobito precizne, pa se povremeno može dogoditi da besciljno obilazite poznate prostorije pokušavajući otkriti kamo dalje.
To nije neuobičajeno za metroidvanije, ali postoji razlika između istraživanja koje potiče znatiželju i lutanja koje počinje trošiti strpljenje. Belmont’s Curse uglavnom ostaje na pravoj strani te granice, premda je povremeno ipak prijeđe.
Dok borba uglavnom naglašava brzinu i zadovoljstvo svakog udarca, platformiranje od igrača zahtijeva nešto drukčiji pristup. Preciznost, strpljenje i dobro tempiranje ovdje su često važniji od agresivnosti.
Lokacije su prepune šiljaka, pila, pokretnih prepreka i različitih zamki koje vrlo brzo kažnjavaju neoprezno kretanje. Posebno zanimljivu ulogu ima Rosein magični bič, koji nije koristan samo za borbu. Njime se možete njihati preko provalija i izvoditi različite manevre koji postupno postaju sve važniji za napredovanje.
Na početku mi je Rose djelovala pomalo ograničeno. Kretanje je sasvim funkcionalno, ali nemate osjećaj potpune slobode kakvu nude neke modernije metroidvanije. Međutim, kako otključavate nove sposobnosti, uključujući dvostruki skok i zračni dash, sve počinje dolaziti na svoje mjesto.
Odjednom se područja koja su vam ranije predstavljala ozbiljan izazov pretvaraju u svojevrsna igrališta. Kombiniranjem skokova, privlačenja bičem i drugih sposobnosti možete se kretati znatno brže, a zahtjevnije platformerske dionice postaju prava provjera svega što ste naučili. I moram priznati da mi se taj osjećaj napredovanja jako svidio.
Posebno je pohvalno što igra nije pretjerano okrutna kada pogriješite. Ako završite na šiljcima ili nekoj drugoj zamci, uglavnom vas vraća na posljednju sigurnu površinu. Ne morate svaki put ponavljati čitavu dionicu, što znatno smanjuje frustraciju. To je odluka koju pozdravljam jer platformiranje može biti poprilično zahtjevno. Neke prepreke traže nekoliko pokušaja prije nego što uspijete pronaći pravi ritam, ali zahvaljujući brzom ponavljanju neuspjeh rijetko djeluje kao gubitak vremena.
Znate već kako to ide. Prvi put pogriješite jer niste razumjeli prepreku. Drugi put jer ste prerano skočili. Treći put jer ste bili uvjereni da ste napokon sve savladali. A četvrti put? Pa, četvrti put već počinjete pregovarati s vlastitim kontrolerom. Ali šalu na stranu, kada napokon uspijete riješiti neku zahtjevnu dionicu, osjećaj je odličan.
Zapravo, rekao bih da Castlevania: Belmont’s Curse često pruža ozbiljniji izazov tijekom platformiranja nego u borbi protiv običnih neprijatelja. I to mi uopće ne smeta. Dapače, takva kombinacija daje igri dodatnu raznolikost i sprječava da se cijelo iskustvo svede samo na eliminiranje čudovišta.
Još jedna stvar koju vrijedi pohvaliti jest fleksibilnost postavki težine. Umjesto da vas ograniči na nekoliko unaprijed definiranih opcija, Belmont’s Curse dopušta prilagodbu različitih elemenata izazova. Možete mijenjati količinu štete koju nanosite i primate, povećati broj predmeta za liječenje ili omogućiti povratak neposredno ispred boss arene nakon poraza. Postoji čak i mogućnost uklanjanja smrti kao prepreke napredovanju.
Takav pristup smatram odličnim jer različiti igrači od metroidvanije očekuju različite stvari. Netko želi zahtjevne borbe, netko uživa u preciznom platformiranju, a netko jednostavno želi istražiti svaki kutak svijeta bez previše frustracija. Ovdje svi mogu pronaći način igranja koji im odgovara. Išao bih toliko daleko i rekao da je Castlevania: Belmont’s Cursea poprilično dobra polazišna točka za igrače koji se nikada nisu susreli s ovim žanrom.
Naravno, postavke težine ne mogu u potpunosti riješiti nedostatak raznovrsnosti običnih neprijatelja ili jednostavnost njihovih obrazaca napada. Međutim, omogućuju da se više usredotočite na dijelove igre koji vas najviše zanimaju. A kada je mapa ovako bogata tajnama, sasvim razumijem zašto bi netko radije proveo vrijeme tražeći skrivene prostorije nego ponavljajući isti boss desetak puta.
Moram priznati da mi je vizualna prezentacija jedan od najdražih elemenata Castlevania: Belmont’s Cursea. Živimo u vremenu kada se veliki AAA naslovi natječu u tome tko će prikazati realističnije lice, uvjerljivije osvjetljenje i detaljnije okruženje. Naravno, nemam ništa protiv takvih igara, ali ponekad je lijepo dobiti podsjetnik da igra ne mora izgledati poput visokobudžetnog filma kako bi nas oduševila svojom grafikom.
Belmont’s Curse upravo je takav podsjetnik. Njegov stilizirani 2D prikaz izgleda prekrasno. Gotička arhitektura, neobična čudovišta, bogate boje i izražajni efekti stvaraju svijet koji istodobno izgleda poznato i dovoljno moderno da se bez problema istakne među današnjim igrama.
Posebno mi se sviđa način na koji igra koristi kontraste. Tamne prostorije često su osvijetljene intenzivnim bojama magije, dok pojedine lokacije izgledaju gotovo poput ilustracija koje biste bez problema mogli objesiti na zid. Da se razumijemo, ne bih baš svaku sliku grotesknog čudovišta stavio u dnevni boravak, ali neke druge scene iz ove igre? Bez razmišljanja.
Animacije dodatno podižu ukupni dojam. Roseini napadi izgledaju odlično, protivnici uvjerljivo reagiraju na udarce, a magične sposobnosti donose dovoljno vizualnog spektakla da borba ostane zanimljiva i nakon brojnih susreta. Ovdje se posebno osjeti iskustvo studija Evil Empire. Sličnosti s Dead Cellsom postoje, osobito u načinu na koji neprijatelji reagiraju na udarce, ali Belmont’s Curse uspijeva zadržati prepoznatljivu gotičku estetiku svojeg serijala.
I upravo zato mislim da je ovo odličan primjer zašto su 2D igre i u 2026. godini itekako relevantne. Ne moraju pokušavati izgledati poput visokobudžetnog filma. Dovoljno je imati jasan umjetnički smjer, kvalitetne animacije i svijet koji vas privlači svojim izgledom, a Belmont’s Curse sve to ima.
Koliko god sam uživao u povratku Castlevanije, postoji jedna stvar koja me tijekom igranja stalno pratila. Osjećaj da sam većinu njezinih najboljih ideja već negdje vidio. Nemojte me pogrešno shvatiti. To samo po sebi nije loše. Dobar sustav borbe ne postaje manje zabavan zato što koristi poznate mehanike, a kvalitetno istraživanje ne gubi vrijednost samo zato što smo slične strukture već vidjeli u drugim metroidvanijama.
Međutim, ovdje govorimo o Castlevaniji. Serijalu koji je toliko utjecao na industriju da njegovo ime danas koristimo za opisivanje čitavog žanra. Upravo zato mislim da je opravdano očekivati barem nekoliko ideja koje će nas iznenaditi. Evil Empire očito je odabrao sigurniji pristup. Umjesto eksperimentiranja s formulom, studio je odlučio uzeti njezine najbolje dijelove i izvesti ih što kvalitetnije.
Rezultat je vrlo dobra igra, ali rijetko i posebno hrabra. Tarot karte predstavljaju zanimljiv dodatak, pogotovo zbog načina na koji povezuju priču, magiju i sporedne zadatke. Međutim, ni one ne mijenjaju temeljni osjećaj da Belmont’s Curse uglavnom usavršava već poznate ideje. I sada dolazimo do moje najveće zamjerke ovom naslovu.
Ne smeta mi što igra ne pokušava potpuno promijeniti žanr. Smeta mi što se povremeno čini kao da se boji pokušati nešto što možda neće savršeno funkcionirati. Jer potencijala definitivno ima. Vizualni identitet je odličan, borba je zabavna, platformiranje izazovno, a istraživanje kvalitetno osmišljeno. Sve su to temelji na kojima se moglo izgraditi nešto još ambicioznije.
Ovako smo dobili naslov koji vrlo dobro zna što želi biti, ali rijetko pokušava postati nešto više. Nakon određenog broja sati provedenih u Parizu dojma sam da ću ispasti previše razmažen ako nedostatak hrabrosti navedem kao najveću zamjerku Belmont’s Cursea. Ali imam osjećaj da je toliko toga napravljeno kako treba da se čovjek jednostavno zapita koliko je još bolje moglo biti.
Kada je riječ o tehničkoj izvedbi, Castlevania: Belmont’s Curse ne pokušava impresionirati zahtjevnim grafičkim tehnologijama, nego kvalitetom svojeg umjetničkog stila i animacija. Upravo zato bilo bi šteta da iskustvo narušavaju problemi sa stabilnošću ili učitavanjem.
Recenzentski primjerak smo dobili u PlayStation 5 verziji i igra uglavnom radi vrlo dobro, uz nešto sporija učitavanja tijekom brzog putovanja i povremene manje padove broja sličica u sekundi pri prijelazima na režirane scene. Riječ je o nedostacima koji ne djeluju osobito ozbiljno, ali ih ipak vrijedi spomenuti. No, tehnički detalji nisu ono što mi je ostalo u prvom planu nakon svega.
Castlevania: Belmont’s Curse podsjetila me zašto toliko volim metroidvanije. Onaj osjećaj kada pronađete skriveni prolaz, otključate novu sposobnost ili napokon savladate zahtjevnu platformersku dionicu i dalje je jednako zadovoljavajući kao prije mnogo godina.
Borba je odlična, iako nije posebno kompleksna. Svaki udarac ima težinu, oružja nude dovoljno različitih pristupa, a magične sposobnosti dodatno obogaćuju iskustvo. Platformiranje je izazovno i često zahtijeva preciznost, dok vas mapa neprestano nagrađuje za istraživanje.
Posebno bih još jednom pohvalio vizualnu prezentaciju. U godini u kojoj brojni veliki naslovi pokušavaju izgledati poput stvarnih filmova, Belmont’s Curse pokazuje koliko impresivna može biti igra koja se oslanja na kvalitetnu 2D estetiku. Međutim, teško mi je potpuno zanemariti činjenicu da Evil Empire nije previše riskirao. Gotovo sve što igra radi dobro već smo u nekom obliku vidjeli, a povratak tako važnog serijala bio je idealna prilika za nekoliko hrabrijih ideja.
To ne znači da je Castlevania: Belmont’s Curse razočaranje. Daleko od toga. Riječ je o vrlo kvalitetnoj metroidvaniji koja uspješno vraća Castlevaniju njezinim korijenima i pokazuje da serijal još uvijek ima mnogo toga za ponuditi. Samo se nadam da će sljedeći nastavak, uz ovako čvrste temelje, imati malo više hrabrosti izaći iz poznatih okvira.
Jer ako se Drakula može vraćati iz mrtvih već desetljećima, valjda i njegovi developeri mogu pokušati nešto novo.
THUMBS UP – DRACULA SE VRATIO U DOBROJ FORMI!
Castlevania: Belmont’s Curse odličan je povratak legendarnog serijala. Borba je zabavna, platformiranje izazovno, a istraživanje toliko zarazno da ćete se često vraćati na poznate lokacije samo kako biste pronašli još jednu tajnu. Prekrasna 2D prezentacija dodatno potvrđuje da stilizirana grafika može biti jednako impresivna kao najskuplji AAA spektakli.
Najveći problem nije kvaliteta izvedbe, nego nedostatak, ako se smijem izraziti, cojonesa. Evil Empire odigrao je na sigurno i napravio vrlo dobru metroidvaniju, ali Castlevania je serijal od kojeg se ipak smijemo nadati i nečemu što će ponovno pomaknuti granice žanra.
NOVA DIMENZIJA TEHIX.HR PORTALA
Link za promjenu lozinke šaljemo na email
