U panteonu obaveznih naslijeđenih nastavaka, Beetlejuice Beetlejuice je možda najmanje potreban, nakon prvog Beetlejuicea, ostalo je malo priče ili izgradnje svijeta za istražiti (iako to nije zaustavilo animiranu seriju i godine nagađanja o nastavku). Ali to je dio razloga zašto Tim Burton nastavlja svoju voljenu horor-komediju iz 1988. godine. Ni u jednom se trenutku 36 godina kasnije obnova ne hvali kao Važna velikim slovima, iako daje osjećaj težine i veličine postojećim likovima i događajima.

Iako ima puno manje priče od originala, koji je prošao svojim iskrivljenim tonom i maštovitim dizajnom produkcije unatoč tome što je narativno nebitan, svaka Burtonova odluka ovdje jednostavno je usmjerena prema crtanoj jezivoj zabavi u duhu svog prethodnika. U redu je, ponekad je čak i šarmantno i ne mora biti puno više od toga.

Desetljećima nakon svog prvog susreta sa čudnom i neobičnom, bivša asocijalna gotičarka Lydia Deetz (Winona Ryder) sada koristi svoje šesto čulo za vođenje popularne paranormalne TV serije Kuća duhova. Uz pomoć svog pretjerano željnog dečka/menadžera Roryja (Justin Theroux), postala je manja slavna osoba, ali prošlost je još uvijek u rukama i to ne samo zato što ima istu podignutu kosu i šiljate resice kao kad je bila tinejdžerica. Svaki put kad Lydia uoči crno-bijelo prugasto odijelo, na trenutke joj se pojavi bljesak nemrtvog bio-egzorcista i seksualne štetočine Betelgeuse (Michael Keaton), koji ju je pokušao nasilno oženiti u prvom filmu.

Međutim, Lydijini problemi mnogo su opsežniji od PTSP-a izazvanog prethodnim filmovima koji pogađa njezine kolege u drugim naslijeđenim nastavcima, poput posljednja dva filma Vrisak ili trilogije Noć vještica Davida Gordona Greena. Njezina kći studentica Astrid (Jenna Ortega, kad govorimo o Vrisku), koja odbacuje majčine nadnaravne tvrdnje, inače je zrcalna slika ćudljivije Lydije iz 1988. godine, a smrt Astridinog oca zabija još jedan klin među njima.

Lydijina maćeha Delia (Catherine O’Hara) i dalje je konceptualna umjetnica zaokupljena sobom, samo sada u mnogo većoj mjeri. A njezin vlastiti otac, Charles, nedavno je umro komično užasnom smrću, koja se čini kao da je povrijedio glumca Jeffreya Jonesa, koji je glumio Charlesa u originalu prije nego što je kasnije optužen za dječju pornografiju. Glumac se, naravno, ne vraća za nastavak, ali smrt njegova lika dugo se prikazuje putem stop motiona potpomognutog CGI-jem.

❝ Burton je oduvijek ili plesao oko smrti ili ju je probijao humorom. ❞

S jedne strane, šutnuti Jonesa tako otvoreno u rubnik čini se kao opravdani, metatekstualni srednji prst glumcu čiji zločini također retroaktivno kvare Burtonove Ed Wood i Sleepy Hollow. S druge strane, također privlači pozornost činjenica da Burton nije prestao raditi sa skladateljem Dannyjem Elfmanom, predmetom višestrukih tužbi za seksualno uznemiravanje i napad, čiji je potpis, skakutanje prepoznatljivo kao i njegovo ime na uvodnoj špici Beetlejuicea Beetlejuicea. Dodatno, zahvaljujući ovakvom pristupu Jonesu, Charlesovu smrt nitko ne shvaća ozbiljno, iako se nekoliko likova pretvara da to radi zbog osobne koristi što se također pokazalo donekle neugodnim.

Naposljetku, njegova smrt je ono što okuplja ove raštrkane likove u staroj kući Maitland/Deetz, mjestu radnje prvog filma. Burton je oduvijek ili plesao oko smrti ili ju je probijao humorom, ali Beetlejuice Beetlejuice to radi dok se također iskreno pokušava suočiti s tugom, u obliku Astridinog nedostatka bliskosti s ocem. Zajedno s filmskim iznenađujućim objašnjenjem unutar svijeta za odsutnost Maitlandovih (par duhova Adam i Barbara, koje glume Alec Baldwin i Geena Davis u Beetlejuiceu), čini se da je nastavak stalno na rubu promišljenijeg i refleksivnijeg pristupa smrtnosti, iako se cik-cak udaljava od ovoga.

Međutim, njegove tonske neusklađenosti vrijedi oprostiti jednom kad počnu glupe nadnaravne ludorije filma. Betelgeuse, koji nije prestao žaliti za Lydijom i dalje brine o preminulima koji se žele riješiti živih gostiju u svojim bivšim domovima, a sada je proširio svoju operaciju uz pomoć desetaka neumoljivih pomoćnika skupljenih glava i nabreklih plastičnih očiju, samo jedan od mnogih divnih praktičnih efekata koji Beetlejuice čine Beetlejuice idealnim ulazom u žanr horora za mlađe gledatelje. Također se događa da Betelgeuseova davno mrtva i davno raskomadana bivša žena, Delores (Monica Bellucci), pobjegne iz svojih granica u zagrobnom životu i spoji svoje dijelove tijela spojnicama u nadi da će mu se osvetiti svojim demonskim isisavanjem duše ovlasti.

Te se niti radnje ne sudaraju toliko koliko se jednostavno dodiruju zbog slučajnosti. Bellucci, koja je u potpunosti predana triku svog lika, ima frustrirajuće malo vremena na ekranu, ali svaka je dovoljno glupa da opravdava smijeh. Willem Dafoe, na primjer, glumi preminulog glumca B-filmova Wolfa Jacksona, čija ga je opsjednutost ulogom TV policajca navela da osnuje posmrtni Ghoul Squad sastavljen od mrtvih policajaca plave kože koji bi isto mogli biti ugušeni Super Troopers.

Wolf lovi prekršitelje pravila poput Betelgeusea (ili živih ljudi koji silom uđu u zagrobni život, kao što se događa ovdje), dok u hodu smišlja bezobrazne dosjetke iz akcijskih filmova. Dafoe očito nije u vlastitom filmu, onom koji je jedva povezan s ostatkom Beetlejuicea Beetlejuicea – koji, na primjer, uključuje romantičnu podzaplet za Astrid izvučen iz YA romana, ali kao i većina glumačke postave, glumac Spider-Mana je zarazna zabava.

❝ Beetlejuice Beetlejuice, svaka odluka koju Burton ovdje donese usmjerena je prema crtanoj jezivoj zabavi u duhu prvog filma što i daje posebnu čar filmu. ❞

Takva je priroda filma u cjelini, iako se njegovi dijelovi slagalice rijetko uklapaju. Likovi i niti zapleta često se nasumično ispuštaju, poput Atheninog Samija Silmanea kao tek umrlog umjetnika grafita čineći ih pukim ukrašavanjem izloga ili izlaganjem. Birokracija zagrobnog života ovoga puta nije toliko središnja šala koliko je usputna postavka, ali Burton i scenaristi Alfred Gough i Miles Millar (koji, zajedno s Ortegom, čine ovo okupljanje srijedom koliko i nastavak Beetlejuice Beetlejuice) pružaju dovoljno putem sablasnih dosjetki i jezivih vizualnih gegova kako bi njegova prolazna prisutnost bila vrijedna truda. (Lik koji ležerno kaže da se osjeća vrtoglavo je možda najsmješnija šala u filmu, iz razloga koje je najbolje otkriti u kinu.)

Sukob između trippy scenografije (à la Roberta Weinea Kabinet dr. Caligarija) i dosadne birokracije ključna je značajka podzemlja Beetlejuicea. Ali dok zadržava svoj analogni šarm, nastavak također sadrži Burtonove pokušaje da ažurira svoje okruženje i vokabular. Ponekad ovo čini čuda, sa samozaokupljenim likovima poput Roryja koji koriste terapijski govor kako bi sakrili svoje prave namjere (Theroux je nedvojbeno komično tajno oružje filma). Ostali pokušaji, nažalost, nisu ni približno toliko usredotočeni na karakter i igraju poput polovičnih udaraca u smjeru interneta, influencera, streaminga i društvenih medija, a daleko su manje učinkoviti.

Međutim, usprkos tim neujednačenim pokušajima da se obračuna sa svijetom koji se mijenja, Burton (možda s pravom) ne pokušava modernizirati Betelgeusea subvertirajući ga ili ispravljajući, niti udvostručuje jezivost lika šaljući ga u potjeru za drugim tinejdžerom. On je i dalje odvratan vrag, a Keaton ga glumi s istim bezazlenim nestašlukom kao u prvom filmu, samo što ovaj put u rukavu ima nekoliko šašavih trikova s ​​osobinama stvorenja, umjesto sklonosti prema maloljetnicama, makar i samo zahvaljujući činjenici da je Ryder sada u svojim 50-ima.

Doduše, ono što je izgubljeno u procesu je realizacija jedne od središnjih tema filma, tj. Lydia koja sebe vidi u Astrid i pokušava je zaštititi od iskustava s kojima sada živi. Ali to je previše ozbiljna priča za Beetlejuice Beetlejuice film u kojem likovi odbacuju ideju o traumi kao nekakvoj modernoj izmišljotini, a iako bi ona mogla biti ispravna. To je mali nastavak jednako originala i teško je zamisliti da želimo ili trebamo mnogo više od toga.