Avatar: Fire and Ash RECENZIJA

Prije tri godine, sjeo sam pogledati Avatar: The Way of Water s jednim velikim pitanjem na umu: može li James Cameron isporučiti nastavak svog blockbustera iz 2009. koji je vrijedan trinaestogodišnjeg čekanja? Tri sata i dvanaest minuta kasnije, bilo je kristalno jasno – da, tip je i dalje majstor svog zanata.

Nedavno, kada sam sjeo pogledati Avatar: Fire and Ash, imao sam puno više pitanja. Nekoliko ih se odnosilo na neriješene repove iz prethodnog filma, ali moja hitnija pitanja ticala su se samog filma. Hoće li novi Avatar nakon samo tri godine imati jednako snažan učinak kao onaj koji je profitirao od iščekivanja koje je trajalo čitavu vječnost (koliko i nečije cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje)? Također, Cameron je snimio neke od najboljih nastavaka svih vremena, ali kako uopće izgleda James Cameronov „trikvel“? Pa, tri sata i sedamnaest minuta kasnije, nisam imao baš tako definitivan odgovor ni na jedno od tih pitanja… ali sam imao ogroman osmijeh na licu.

Avatar: Fire and Ash nastavlja se neposredno nakon događaja iz Avatar: The Way of Water. Jake (Sam Worthington), Neytiri (Zoe Saldaña) i ostatak obitelji Sully tuguju zbog gubitka najstarijeg sina, Neteyama (kojeg je u prethodnom filmu glumio Jamie Flatters). Napokon su prihvaćeni u klan Metkayina, ali osim stalne prijetnje od osvete RDA-e, nekoliko čimbenika sprječava ih da se potpuno skrase.

Kao prvo, Jakeov omiljeni način tugovanja uključuje pripremu za rat s ljudima, što je interes koji klan Metkayina ne dijeli. Drugo, imaju dijete koje ne može disati. Njihov usvojeni sin, Spider (Jack Champion), i dalje treba aparat za disanje (rebreather) kako bi preživio u atmosferi Pandore, a imaju samo jednu rezervnu bateriju – što je, blago rečeno, suludo rizično. Stoga Jake donosi nepopularnu odluku da Spider treba otići živjeti s drugim ljudima, a kako bi ublažio udarac, predlaže da od toga naprave obiteljski izlet tako što će se pridružiti nomadskom zračnom klanu Tlalim, poznatijem kao Trgovci vjetrom.

Osim samog tugovanja, Fire and Ash u svom početnom dijelu izgledom i atmosferom jako podsjeća na Way of Water. Iako to nipošto nije loša stvar, u početku mu nedostaje onaj spektakl, inovativnost ili, u nedostatku bolje riječi, „novitet“ kojem sam se nadao od još jednog Avatara. Međutim, to se brzo mijenja dolaskom Trgovaca vjetrom. Filmovi o Avataru oduvijek su bili vizualna gozba, ali armada brodova koji vise s golemih letećih Meduzoida (nalik meduzama) koje vuku glavonožni Windrays, doslovno i figurativno „bacaju u vodu“ sve dosad viđene prizore, osobito na velikom platnu.

Cameron je oduvijek imao dar za spektakl velikih razmjera, ali podjednako su me impresionirali kadrovi Trgovaca vjetrom koji nude svoju robu. Što se tiče same radnje ili akcije, u tim se kadrovima ne događa ništa osobito uzbudljivo, ali oni su toliko gusto ispunjeni detaljima, aktivnošću i „stvarima“ da sam se nehotice nagnuo naprijed u sjedalu. Ako vas košare i tikve na Na’vi sajmu razmjene ne impresioniraju kao mene, ne brinite – Narod Vatre pojavljuje se vrlo brzo.

Riječ je o klanu Mangkwan – okrutnoj i doslovno bezbožnoj skupini Na’vija koju predvodi Varang (Oona Chaplin), koja je ujedno i jedan od vrhunaca filma. Izvedba Oone Chaplin uistinu je zastrašujuća, a cijela njezina ekipa izgledom i ponašanjem više podsjeća na stanovnike Mordora nego Pandore. Varang nema nikakvih moralnih dvojbi oko kršenja Eywinih zakona i silno želi doći do ljudskog oružja. A znate li tko ima pristup mnoštvu takvog oružja i sličnu sklonost spaljivanju Na’vi sela? Miles Quaritch (Stephen Lang). Naravno, „kliknuli“ su istog trena, poput benzina i otvorenog plamena.

Kada se Quaritch pojavio u prvom filmu, nisam mislio da je to nešto vrijedno posebnog spomena. Lang je pružio sasvim pristojnu izvedbu kao iznimno mrzak „opasni tip”, ali kada je objavljeno da je angažiran za sva četiri nastavka, to me nije nimalo „taklo”. Međutim, njegova izvedba u Fire and Ash uzdigla ga je među moje omiljene zlikovce u posljednje vrijeme, posebno u scenama s Chaplin. Njih dvoje ne samo da dominiraju svakim kadrom — oni ga doslovno proždiru poput obroka od pet sljedova.

Još jedan lik koji mi je neočekivano prirastao srcu je Spider, što je dobro jer je on zapravo okosnica cijelog filma. U Avatar: The Way of Water predstavljen je kao ono naporno dijete iz susjedstva koje se stalno vrti uokolo, nešto između Milhousea Van Houtena iz Simpsona i Elija Casha iz filma The Royal Tenenbaums. U Fire and Ash, Spider je ravnopravan član obitelji, a Championova izvedba bila mi je potpuno prirasla srcu, podsjeća na onu kombinaciju iskrenosti i iritantnosti koju je Cameron izvukao iz Edwarda Furlonga kao Johna Connora u Terminator 2.

❝ Moja jedina zamjerka filmu Avatar: Fire and Ash, ako se to uopće može tako nazvati, jest osjećaj već viđenih scena u prethodnim djelovima. ❞

Kad smo već kod toga, Cameron nam je dao neke od najžešćih (most badass) majki u povijesti filma. Neytiri definitivno „razvaljuje” u Way of Water, ali to blijedi u usporedbi s jednom posebno eksplozivnom sekvencom koja je stavlja uz bok Ellen Ripley u robotskom utovarivaču ili Sarah Connor dok jednom rukom repetira sačmaricu. Zoe Saldaña je oduvijek bila svijetla točka ovih filmova, ali ovdje je u vrhunskoj formi.

Moja jedina zamjerka filmu Fire and Ash, ako se to uopće može tako nazvati, jest osjećaj već viđenog (déjà vu). Neki vizuali i dijelovi priče vrlo su slični onima iz prethodnih filmova, do te mjere da se gotovo činilo kao da gledam izbrisane scene ili alternativne snimke ubačene u novi materijal. No, gledajući Cameronov prijašnji rad, sigurno je pretpostaviti da je to značajka, a ne greška (feature and not a bug).

George Lucas je jednom opisao odnos trilogije prednastavaka Ratova zvijezda prema originalu rekavši: „To je kao poezija, oni se rimuju”. Rekao bih da Cameronovi nastavci imaju tendenciju pojačavanja i odjekivanja; umjesto da uzme poznati koncept, temu ili vizual i predstavi ga kao obrnutu sliku u ogledalu, njegovi nastavci uzimaju nešto što poznajemo i prezentiraju to u veličanstvenijoj, opernijoj verziji. „Još jednom, s osjećajem”, kako kaže poslovica. Fire and Ash je prvi „treći dio” koji je Cameron ikada snimio, pa nisam bio siguran kako će to ispasti. Postaje li glasnije? Rimuje li se? Ili radi nešto potpuno drugačije?

Gledajući Terminatora i Terminatora 2 jednog za drugim, oba počinju s tandemom putnika kroz vrijeme, eskaliraju u pucnjave i potjere kamionima, a zatim kulminiraju obračunima u tvornicama. Alien i Aliens u oba slučaja prikazuju posadu koja istražuje signal za pomoć na LV-426, trpi gubitke i pogrešno očitava detektor pokreta s užasavajućim rezultatima, prije napete završne sekvence u kojoj Ripley, naoružana bacačem plamena, spašava voljenu osobu, a zatim izbacuje ksenomorfa — „slijepog putnika” — kroz zračnu komoru. U oba slučaja, ove su sličnosti zamaskirane boljim efektima, nevjerojatnim akcijskim sekvencama, sjajnim likovima i onim fantastičnim obratom — za razliku od prvog filma gdje zastrašujući android pokušava ubiti junakinju, ovaj put je android njezin prijatelj.

Way of Water nije toliko preokrenuo (subverted) izvorni Avatar koliko ga je „potopio” (submerged). Jakeova obuka i obred inicijacije za ulazak u klan Omatikaya iz prvog filma ponovili su se u cijelosti, samo pod vodom s klanom Metkayina. No, Way of Water također ima svoj udio malih obrata. U prvom filmu, Jake je zaslužio poštovanje Omatikaya tako što se povezao s opasnim pterodaktilom ubojicom kojeg se svi boje i poštuju – u drugom, Jakeov sin je izopćen kada se poveže s golemim kitom ubojicom kojeg se svi boje i mrze zbog komplicirane politike, ono, jednom prilikom. U oba slučaja, velika i moćna životinja pojavljuje se u završnoj bitci i spašava stvar.

Velik dio Way of Water potrošen je na uspostavljanje novih likova, odnosa, uloga i pravila, ali u filmu „Fire and Ash” temelji su već postavljeni, pa sve odmah kreće punom parom. Cameron obilato koristi svoj zaštitni znak — „maksimiziranje” postojećih ideja — ali se novi film također i „rima” s prethodnima.

Primjerice, odnos Quaritacha i Varang djeluje poput uvrnute reinterpretacije početaka Jakea i Neytiri. I koliko god je uzbudljivo gledati sav taj vizualni spektakl i akcijske sekvence, jednako je upečatljivo vidjeti dinamiku Quaritacha i Varang suprotstavljenu Jakeu i Neytiri, koji su odavno prošli fazu „medenog mjeseca”.

Dok sam gledao Fire and Ash, bilo je teško ne usporediti ga s trećim nastavcima u drugim poznatim znanstveno-fantastičnim i fantastičnim franšizama, a stalno me podsjećao na neke od najvećih klasika. Kao izravni nastavak Way of Water, film evocira eskalaciju kakvu smo vidjeli u The Return of the King’s nakon The Two Towers. To ne znači da Fire and Ash ima mnoštvo lažnih završetaka, već da posjeduje uistinu epske bitke i dovoljno istovremenih niti radnje da film ne postane spor, ali opet ne toliko da bi bilo teško pratiti tko što radi.

Cameron također ima predivne nove „igračke” s kojima se može igrati, zahvaljujući vojsci umjetnika iz WETA-e, i on ih maksimalno koristi. No, za nekoliko scena također izvlači par golemih Tupperware posuda punih akcijskih figurica, vozila i setova napravljenih za prva dva filma te njihov sadržaj jednostavno istresa u cijelu tu mješavinu. U tom smislu, velika završna bitka u filmu Fire and Ash podsjetila me na to kako je bitka za Endor u Povratku Jedaia zapravo „nabrijana” verzija velikog finala Nove nade. Da, ima tu poznatih elemenata, ali tolika količina drugih stvari koje lete ekranom čini prigovaranje oko toga pomalo besmislenim.

S iznimkom jarkonarančastih eksplozija i povremenih kotlova žutog rastaljenog čelika, Cameronovi raniji filmovi toliko obilno koriste plavu boju da je to postala gotovo stalna interna šala. Fire and Ash, unatoč svom „dvobojnom” naslovu, osvježavajuće koristi puni vidljivi spektar boja uz sjajan učinak. Postoji nekoliko psihodeličnih scena koje pomiču granice, no ironično je da su 3D CGI prikazi učinaka halucinogena nekako manje halucinogeni od ostatka samog filma.

Već je dovoljno rečeno o tome koliko se filmovi o Avataru moraju gledati u kinima, ali ako mi dopustite da na trenutak „mlatim praznu slamu”, to je uistinu tako – posebno u 3D-u. Kao što je bio slučaj i s Way of Water, neke su scene snimljene s većim brojem sličica u sekundi (High Frame Rate) od drugih, pa prijelaz povremeno može biti pomalo nagao i neugodan, no to je tek sitna zamjerka s obzirom na to koliko sve ostalo uistinu nevjerojatno izgleda.