Marvelova prva obitelj napokon stiže u MCU s filmom The Fantastic Four: First Steps, i na njihovim retrofuturističkim ramenima leži velika odgovornost. Nove verzije Reeda Richardsa (Pedro Pascal), Sue (Vanessa Kirby), Johnnyja Storma (Joseph Quinn) i Bena Grimma (Ebon Moss-Bachrach) nose sa sobom svu tjeskobu budućih roditelja, superjunaka koji štite svijet i likova koji bi trebali oživjeti čitavu franšizu. Srećom, redatelj Matt Shakman i ekipa iza First Steps uspješno rješavaju dio tih izazova u obiteljskoj drami koja prestaje funkcionirati tek kada previše pokušava biti tipični superherojski film.
Na The Fantastic Four: First Steps stavlja se gotovo nepravedno velik pritisak – očekivanja da ostvari ono za što najvjerojatnije nikada nije ni bio zamišljen. Posebno s obzirom na sve što znamo da dolazi u MCU-u – ponajviše zeleni plašt novog zlikovca kojeg tumači glumac koji je i pokrenuo cijelu franšizu. Dr. Doom je, uostalom, i klasični neprijatelj Fantastic Foura i velika stvar za Fazu 6 – stoga da, očekivanja su ogromna.
Dobra vijest je da First Steps uvelike ispunjava ta velika očekivanja. Za početak, sami Fantastična četvorka su izvrsni: svaki lik pojedinačno odiše karizmom, a među njima postoji i prava kemija. Možda zvuči očito, ali zaista djeluju kao prava obitelj – vidi se da su se i glumci i redatelj potrudili kako bi to postigli. Zajedničke scene obitelji uspijevaju istovremeno nositi teške teme, a zatim ih opušteno razvedriti, bez da to djeluje neuvjerljivo. Stvarno sam povjerovao da su ovi likovi prava obitelj.
Zapravo, Ben i Johnny su daleko zabavniji zajedno, kao „najbolji ujaci na svijetu”, nego kada su odvojeni. Kod Bena se čini da je dobar dio njegove priče izrezan iz finalnog filma. No, to nije veliki gubitak, jer The Thing i dalje obavlja sve što njegov lik treba učiniti za priču. Ako je Ebon Moss-Bachrach doista izgubio dio svojih scena, ostalo je ono najvažnije. Johnny, s druge strane, dobiva malo više prostora, posebno zahvaljujući ključnom dijelu radnje – i malo više “vatre” da to izvede, dijelom zbog njegovog interesa za Silver Surfera (Julia Garner). No motivacije ne nedostaje ni Johnnyju ni ostatku ekipe – svi oni ozbiljno shvaćaju svoju ulogu zaštitnika Zemlje i ponosno ju obavljaju.
Također mislim da je Pedro Pascal savršeno pogodio Reeda. Reed Richards je u stripovima uvijek imao ogroman potencijal – lik koji se može „rastegnuti” u puno različitih smjerova (namjerno ili ne, igra riječima). Ponekad to znači da postane potpuno megalomanski član Illuminatija, a ponekad je samo blagi, pametni tip koji pokušava biti heroj. Ono što je odlično kod ove verzije Reeda jest to što su sve te opcije otvorene.
Dobro i loše kod Pascalove izvedbe je što ponekad može djelovati pomalo ravno. Ima kamperskih trenutaka koji se uklapaju u stereotip nervoznog štrebera – ali u sljedećem trenu ispod površine izbija nešto dublje. Može se vidjeti kako se Reed muči s problemima koje ne može riješiti, prestravljen svim nepoznanicama s kojima se odjednom mora suočiti.
Reed ne prolazi kroz neku veliku promjenu niti uči životno važnu lekciju – First Steps mu ne donosi preokret. No, za lik za kojeg pretpostavljamo da će igrati veliku ulogu u MCU-u u budućnosti, to možda i jest savršen početak. Više djeluje kao prva epizoda njegove priče nego kao zaokružen film.
Ali prava zvijezda First Steps je Vanessa Kirby. Sue Storm spašava stvar. Više puta tijekom filma, Reed, Johnny i Ben budu izbačeni iz igre ili onesposobljeni, ali Sue se uvijek pojavi – čak i dok je u trudovima. Hrabra je, zaštitnički nastrojena i jasno vidi koliko je njezina obitelj u opasnosti. Također je jedina koja može razgovarati s Mole Manom, kojeg glumi Paul Walter Hauser i koji bez problema ukrade scenu ispred sve četvorice glavnih likova. No poanta je da je Vanessa Kirby jedna od mojih najdražih još otkad je bila najbolji dio Mission Impossible: Fallout, i First Steps to samo potvrđuje. Zapravo, Sue se ovdje postavlja kao ključni lik u nadolazećim MCU filmovima – važniji od bilo koga drugoga iz svoje obitelji.
No upravo njihov odnos kao novih roditelja daje ovom filmu srce. Oni su par iz alternativnog retrofuturističkog svemira koji je dobio supermoći zahvaljujući kozmičkom zračenju, ali njihova najimpresivnija moć je to što su nevjerojatno prepoznatljivi. U jednoj svađi između njih dvoje, Suina manična i iscrpljena energija nove mame bila je toliko uvjerljiva da je u meni probudila strah koji nisam osjetio još otkad sam i sam bio novi tata – strah koji se jasno očitavao i na Pascalovom licu.
Doista se osjete metafore roditeljstva koje First Steps koristi – posebno onu povezanu s glavnim negativcem. Galactus dolazi pojesti cijeli svijet, ali prije toga šalje glasnika da najavi svoj dolazak. To je, u biti, trudnoća. Pozitivan test, prvi ultrazvuk – to su roditeljski ekvivalent Silver Surfera koji juri atmosferom i poručuje: “Ej, samo da znaš, tvoj svijet će uskoro biti progutan, vrijeme je da središ sve što treba.” Devet mjeseci ti preostaje samo pripremati se na najgore i pokušavati se uvjeriti da to nije kraj života kakvog poznaješ. First Steps stavlja Reeda i Sue kroz oba ta iskustva – iako im jedno vječno gladno biće daje više vremena za pripremu nego drugo.
Utemeljiti priču na nečemu toliko osnovno ljudskom poput roditeljstva bila je najpametnija odluka koju su redatelj Matt Shakman i četvero scenarista First Steps mogli donijeti – čak i ako to čine prilično nesuptilno. A suptilnost ionako nije nešto čime se ovaj film previše bavi: priča je pomalo otkačena, a postavka “svijeta sutrašnjice, danas!” djeluje bizarno, no film se trudi pronaći izgovore za to. Ipak, iza svega stoji određena namjera – brze i dinamične uvodne montaže služe tome da odmah prihvatimo određenu dozu pretjeranosti, što nas onda priprema da ne propitujemo previše konačni plan Fantastične četvorke za poraz Galactusa – plan koji, kad se pogleda unatrag, baš i ne izdrži ozbiljnu analizu, čak ni po stripovskim standardima.
Dio toga leži i u tempu. First Steps juri kroz svojih nešto manje od dva sata trajanja s tolikom energijom da nemate vremena postavljati previše pitanja. Ponekad to može biti flaster za neuredno filmsko pripovijedanje, ali ponekad je to i pametno korištenje prečica – srećom, ovdje je većinom ovo drugo. First Steps nije još jedna priča o nastanku tima – i ne treba to ni biti: ako ne poznajete tu priču iz stripova ili dva prethodna filma koji su ju već ispričali na svoj način, mini TV-emisija unutar samog filma brzo će vas uputiti. Ono što je dojmljivije jest to što Shakman i scenaristi pokazuju određeno povjerenje u publiku – da ćemo pohvatati ono što nam je potrebno i prepustiti se priči. A kako film stalno drži visoki tempo, ne smetaju nam ni spominjanja Super-Majmuna, podzemnog kraljevstva Subterranee, vremenskih distorzija ni bilo čega drugog što možda ne shvaćamo u potpunosti.
Velik dio ovog filma funkcionira – zapravo bih rekao da nema ničega što je aktivno ili ozbiljno pogrešno. Ali isto tako, nema ni mnogo toga što se posebno ističe. Ono što nedostaje su ti trenuci s velikim M – “Momenti” koje superherojski filmovi trebaju. Mislim to na emocionalnoj razini: ništa u First Steps nije me dovelo na rub suza, ni od sreće ni od tuge; niti sam se ikad stvarno zabrinuo za preživljavanje likova na ekranu. Ali mislim to i na tehničkoj razini. Najherojski kadrovi nalaze se u montažama, a ne u velikim klimaktičnim trenucima filma. I koliko god da su svi oni lebdeći automobili i svemirska arhitektura Zemlje 828 zanimljivi za gledanje – da ne spominjem samog Galactusa i njegov ogromni svemirski brod koji melje planete – moram priznati da me to nije baš vizualno osvojilo. Glumci daju dojmljive izvedbe, kostimi su posebni, setovi impresivni – ali kamera tu ne dodaje ništa posebno.
Nema ni previše akcije u filmu – što ne mora biti loša stvar. Zapravo, usmjeriti se na predstavljanje i razvoj likova koji će očito imati veliku ulogu u budućnosti MCU-a je potpuno ispravna odluka. No ono akcije što ima djeluje kao da nije u potpunosti ispunilo svoj potencijal, da tako kažemo. Kod stripovskih filmova očekujem barem nekoliko kadrova koji izgledaju kao da su istrgnuti iz stripa – kadrova puni energije, emocije, onih koji ostavljaju dojam. First Steps jednostavno nema dovoljno takvih trenutaka za moj ukus.
Moram posebno pohvaliti glazbu. Skladatelj Michael Giacchino odrađuje velik dio emocionalnog tereta u jednom od rijetkih trenutaka koje bih zaista nazvao herojskim. U sceni kada Fantastic Four polijeću kako bi pregovarali s Galactusom, čuje se prekrasna, epska, herojska glazbena tema – rakete se pale, sve je u dimu i vatri, i osjeti se sva veličanstvenost trenutka kada se oslobađaš gravitacije i krećeš u nepoznato, u potragu za avanturom! Ali, da bude jasno – taj nalet uzbuđenja došao je od glazbe, ne od vizuala.
U The Fantastic Four: First Steps ušao sam s nadom da će učiniti više za širi MCU, i mislim da me baš zato pomalo razočarala konkretna izvedba. Nemoguće je ne promatrati ovaj film u kontekstu cijelog Marvelovog svemira – 37 filmova, 14 Disney+ serija (i još ih dolazi) – i u svjetlu onoga što Marvel planira kao dvije epske završnice šeste faze: Doomsday i Secret Wars.
U zadnje vrijeme često razmišljam o Thor: Ragnarok i kako je uništenje Asgarda bio ogroman pokretač radnje – ogroman zalet prema Infinity Waru. Dali su Thoru, jednom od ključnih likova, više od obične povezane oči – dali su mu stvarne uloge i posljedice. Uništili su cijeli svijet, doslovno, zbog Odina. To sam želio i za Fantastic Four. Citirat ću samog sebe od prije tjedan dana:
“Ili raznesite planete, ili se gubite!”
NIJE DOSTUPNO U HRVATSKOJ
24.07.2025. (HR) • 115 min
Redatelj: Matt Shakman
