Do danas postoji vrlo mali broj ljudi koji vjeruju da su Sjedinjene Države lažirale slijetanje na mjesec, u jednoj anketi provedenoj za C-SPAN za 50. godišnjicu misije Apollo 11, oko 6% ispitanika izrazilo je uvjerenje da je Neil Armstrongov mali korak napravljen na zvučnoj pozornici, a ne na površini Mjeseca. Nova gazirana hollywoodska komedija Fly Me to the Moon nudi vjerodostojniji prikaz ove vječne fiksacije ludaka i tipova koji samo postavljaju pitanja, postavljajući verziju povijesti u kojoj je NASA u konačnici bila spremna lažirati slijetanje na mjesec, u slučaju takvog plana za nepredviđene situacije dokazati potrebnim.
Film savija ovu bezobraznu pretpostavku od staniola u skromno privlačnu, povratnu zabavu koja ugađa publici i pomalo nemodernu romantičnu komediju smještenu u strašnu pozadinu svemirske utrke. Ne upuštajući se u očite retro afekte, redatelj Love, Simon i bivši šef Arrowversea Greg Berlanti komunicira s duhom prošlog doba studijskih konfekcija vođenih zvijezdama, onih koje su bile u modi kad je Amerika prvi put posegnula za zvijezdama. Razmislite o vozilu Doris Day u kojem ima na umu i mjesečev kamen i Rocka Hudsona.
Scenarij holivudskog izdanka Rose Gilroy (njezin otac je napravio Nightcrawlera, njezina mama se udružila s Riggsom i Murtaghom u posljednja dva Smrtonosna oružja, a njezin ujak je napravio Andora) vodi nas do Apolla 11. Američki medeni mjesec s NASA-om zapravo je gotovo, a svemirski program brzo gubi potporu i javnosti i Washingtona, dok se naslovi okreću ka tekućoj močvari u Vijetnamu. Pojavi se Kelly Jones (Scarlett Johansson), samouvjerena marketinška čarobnica koju je regrutirao jedan od popravljača Richarda Nixona (glumi ga Woody Harrelson) da prepravi cjelokupnu sliku jajoglave operacije na Floridi.
Uvedena u manipuliranje prostorijom seksističkih rukovoditelja automobila, Kelly je zapravo Donna Draper, zajedno s tragičnim tajnim identitetom u stilu Dicka Whitmana. Osvježavajuće je vidjeti kako Johansson bježi od zagonetne čelične Marvelove akcijske dužnosti s jednom od svojih najpjenušavijih zvijezda, iako je njezin lik ovdje sklizak poput Natashe Romanoff: samoopisana prevarantica koja po potrebi isprobava nove naglaske i osobe.
Kelly se sukobljava, ponekad konkretno, s Coleom Davisom (Channing Tatum), direktorom misije Apolla 11 i dječakom izviđačem s četvrtastom čeljusti s nekoliko vlastitih kostura u ormaru. (Progoni ga njegovo suučesništvo u smrti astronauta koji su poginuli u nesreći Apolla 1.) U klasičnoj rom-com formi, njih se dvoje upoznaju slatki u lokalnoj zalogajnici, prije nego što Top Gun/voditelj otkrije da su neugodni novi kolege. Ali Cole je manje tvrdoglavi šovinist nego iskreni strijelac kojeg smeta Kellyna prijevarna taktika da proda NASA-u sve skeptičnijoj naciji.
(Odabir glumaca koji će glumiti njegove kolege, na primjer.) Tatum ima težak zadatak napraviti romantičnog glavnog čovjeka od tipa koji provodi duge dijelove ove romanse iznerviran svojim ljubavnim interesom. Iako je lako zamisliti neku drugu zvijezdu (poput Chrisa Pinea, koji je prvotno dobio tu ulogu) koja nudi vjerodostojniji preokret od nepovjerenja do žara, Tatum nudi određenu pobjedničku ozbiljnost. Čežnjivi istinski vjernik, on je poput živog utjelovljenja NASA-inog duha, stavljajući zgodno lice na ambicije promatranja zvijezda u zemlji.
Zapravo, Fly Me to the Moon tretira Kellynu i Coleovu slatkasto-slatku vezu kao sukob vrijednosti, ne toliko borbu spolova koliko zamjenski okršaj između konkurentskih motiva koji leže u pozadini misije. Apollo 11, prema ocjeni filma, bio je istodobno inspirativan pomak izvan dotadašnjih granica ljudskog iskustva i pobjeda u propagandnom ratu sa SSSR-om. Velik dio šarma filma leži u tome kako je spojio romantizam i cinizam svemirske utrke, sugerirajući da su oboje bili ključni za dolazak na mjesec.
Ima i nečeg simpatičnog u tome kako Berlanti čini da divovska operacija vrijedna više milijardi dolara izgleda kao usko povezano radno mjesto, s mikserima nakon radnog vremena i simpatičnim uredskim osobama koje igraju Ray Romano, Donald Elise Watkins i Noah Robbins. Dok su ozbiljnije dramatizacije poput The Right Stuff i First Man provele publiku kroz (ponekad doslovne) matice i zavrtnje obuke astronauta, Berlanti centrira veliku sliku kako bi paradoksalno zadržao fokus na manjoj stvari ljudskih osobnosti unutar NASA-inog stroja.
Povremeno se znojite uz brzi brend zabave Fly Me to the Moon. Gilroyev scenarij ponekad je naporan u svojoj zezanciji, namigujući publici na povlašteni povijesni pogled unatrag. (Jedan uzdišući otkriva da se Kelly raduje 1980-ima, kada “neće biti nuklearnih bombi i jednakih prava za sve.”) Isto tako, Berlantijev osjećaj za stil – puno podijeljenih ekrana i montaža s Motownom – mogao bi vas natjerati da čeznete za onim što česti Tatumov suradnik Steven Soderbergh mogao je učiniti s ovim materijalom. S druge strane, film ima ležeran studijski sjaj koji se ne bi trebao uzeti zdravo za gotovo u doba koje gladuje zgodnih holivudskih filmova.
Film je napola gotov prije nego što uvede svoju bezobraznu, visokokonceptualnu udicu: da će Kelly, pod strogim naredbama Harrelsonovog zbunjenog velikaša iz stražnjeg kanala, morati nadgledati simulaciju slijetanja na Mjesec, rezervnu kopiju osmišljenu za prijenos u kućanstva širom svijeta ako Coleov tim ne uspije. Ova seljačka tajna operacija, koju je režirao pompozni, brkati komercijalni veteran kojeg glumi Jim Rash iz Communityja i pod kodnim imenom Projekt Artemis, vjerojatno bi trebala biti komična goriva ćelija Fly Me to the Moon.
Zasigurno postoji mnogo potencijala za humor kaosa na setu u stvaranju lažne mjesečeve šetnje paralelne stvarnoj koju je NASA žudjela postići. (Operacija Lavina, kanadskog redatelja Matta Johnsona, izgradila je otrcani indie triler upravo od ove premise.) Ali Berlanti neobično minimizira taj element, tretirajući cijelu varljivu produkciju kao nešto naknadno, pokriveno nekom žicom i parom slabe šale Stanleyja Kubricka. To je propuštena prilika.
❝ Romansa Johansson i Tatuma nikada ne postiže puni polet. ❞
Vrhunac je pametniji. Ovdje Berlanti i Gilroy spajaju pravo čudo NASA-inog postignuća s upornim glasinama da je sve to velika iluzija skuhana za TV. Napetost na kraju ovisi, pametno, o operaciji u sjeni unutar operacije u sjeni. “Hoće li ga napraviti ili lažirati?” glasi slogan, a zasluga filma je što drži tu loptu u stratosferi do završnih minuta. Što se tiče Colea i Kelly, oni većinu posljednjeg dijela filma provode razdvojeni, komunicirajući na daljinu à la Houston uspostavljajući kontakt s trojicom muškaraca koji su ušli u povijest 20. srpnja 1969. Bolji film možda bi bolje spojio jezgre komplikacije Apolla 11 i Projekt Artemis s lukom Johanssonove i Tatumove romanse, koja nikada ne postiže puni polet.
